Maribor – Hrvatska Hirošima

Maribor – Hrvatska Hirošima

9. srpnja 2007.
/ / /
Comments Closed

Rano u jutro sam se uputio prema Mariboru gdje započinjemo sondažu “pancer grabna” kako ga u Sloveniji zovu. Dok se vozim upalim radio i zamislite što čujem? Na radiu je prijenos spomen mise za žrtve Hirošime i Nagasakija. Kakva koincidencija? Danas je 8.7. 2007. god. i na taj dan 1945. je bačena prva atomska bomba i baš na taj dan mi započinjemo istraživanje najveće europske grobnice koju ja nazivam Europska Hirošima.

To je dan kada se cjeli svijet podsjeća na najveću strahotu II. svjetskog rata, dan kad je bačena prva atomska bomba na Hirošimu i Nagasaki. Bilo je to 1945. god. i posljedice su poznate. I danas dok se u svijetu održavaju komemoracije u spomen na prve žrtve atomske bombe u Mariboru u protuoklopnim jarcima iz drugog svjetskog rata u po zločinu poznatom Tezenskom gozdu započinje istraživanje – sondaža te najveće i dobro skrivene istine o masovnim grobnicama.

Ne znam dali je danas potrebno naglasiti da su zločini u Tezenskom gozdu počinjeni nakon završetka rata. To su najveći počinjeni zločini u Europi i počinjeni su polovicom petog mjeseca 1945.god ili točnije nakon dolasku generala i narodnog heroja Koste Nađa i njegove treće armije. Potrebno je i istaknuti da su u Maribor prve ušle bugarske jedinice i slabe partizanske jedinice. Zbog toga je Lado Ambrožič – Novljan odmah nakon dolaska iz Beograda na brzinu formirao Prekomursku brigadu (op. a. Prekmurje je pokrajina na istoku Slovenije omeđeno rijekom Murom, Austrijskom, Mađarskom i Hrvatskom granicom) i kako je sam izjavio probijao se kroz bugarske jedinice prema Mariboru kako bi spriječio pljačku. Tamo se nalazio i Zdenko Zavadlav oficir OZNE koji je izjavio da je s svojom jedinicom morao kopati čak i grobnice za žrtve koje su likvidirali. Zavadlav je također izjavio da je njima dolaskom Koste Nađa laknulo jer do tada su morali sve sami obavljati. U međuvremenu je na Pohorju likvidirano oko dvije tisuće Hrvata, druge Zavadlav tada ne spominje.Obzirom na broj žrtava a i to da je među njima veliki broj civila: žena, djece i staraca možemo reći da je ova Europska Hirosima nastala u Titovoj novoj Jugoslaviji nakon rata.

No postavlja se pitanje tko je i kakvu bombu bacio ovdje? Ako se zna da su se žrtve u Bleiburgu predale Englezima te da su ih oni na prevaru izručili u Titovu klaonicu ova je bomba engleske proizvodnje napravljena u suradnji s jugoslavenskim maršalom, predsjednikom FNRJ-a, vrhovnim komadantom i generalnim sekretarom KPJ te snose zajedničku moralnu i povijesnu osudu. Zbog tih činjenica nemoralno je postavljati pitanje da li su Englezi to znali. Prikrivati zločin i zločince znači sudjelovati u zločinu što je kazneno djelo i za što bi trebali odgovarati. Nemoralno da nasljednici takve zločinačke ideologije danas vode i predstavljaju hrvatski narod koji su desetkovali što vjerujem da je jedinstven primjer u svijetu. Koliko je Teznu žrtava teško je reći jer se jedini podatci zasnivaju na izjavama svjedoka.

Budući da preživjeli i domaći očevidci nisu pouzdani izvor informacija njihova svjedočenja treba potkrijepiti sondiranjima i ekshumacijama i zbog toga nije moguće odrediti točan broj stradalih. Zbog toga su svjedočanstva službeno neupotrebljiva i ne bi ih trebali uvažavati ali ne smijemo ih ni ignorirati jer samo njima današnji povjesničari mogu zahvaliti za svoje spoznaje kojima su volonteri i amateri trasirali puteve povijesne istine. I kad tvrdim da takve izjave ne mozemo tretirati kao povijesne činjenice moramo moram odmah naglasiti da su dosadašnja istraživanja pokazala njihovu veliku vjerodostojnost. Mnogi grobovi su točno locirani a ekshumacije ili sondaže su potvrdili istinitost.

Domaći svjedoci iz Maribora i Bohove su u svojim tvrdnjama jedinstveni da se u protutenkovskom jarku nalazi od 20.000 do 30.000 žrtava. Po njihovim izjavama se u takozvanoj Gramoznici (op. a gramoz znači šljunak na hrvatskom) koja se nalazi u neposrednoj blizini lokacije gdje su se obavljale zemljani radovi za potrebe mariborske obilaznicu se nalazi od 40.000 do 60.000 žrtava. Pojedinci tvrdi da bi broj žrtava mogao još veći i ocjenjuju da je njihov broj do 80.000. Treba znati da se do likvidacija iz te šljunčare vozio šljunak za čitav Maribor.

Ako znamo da je prilikom gradnje mariborske obilaznice sondažom dokazano (1999.) da je protivtenkovski jarak popunjen žrtvama u dužini od 950 m. i gdje je samo dio od 70 metara otkopan. Na tih 70 m je izvađeno 1.179 zemnih ostataka žrtava. Sami možete zaključiti koliki bi mogao biti broj žrtava kad bude otkipan čitav jarak, što na to reći?

Što krije Gramoznica možemo samo nagadjati do sondaže. Postavlje se velike pitanje da li i kad će do sondaže doći jer po mojoj ocjeni novi dokazi bi bili previše za neokomuniste koji još nisu spremni prihvatiti činjenice.

Uz protutenkovski jarak i Gramoznicu žrtvama su popunjeni krateri avio-bombi. Zbog širenja užasnog smrada Gramoznicu su posuli vapnom dok su ove kratere zalili katranom i zbog toga ih nazivaju Katranskim rupe. Postoje tu i duga mjesta gdje su domaćini pokušali vaditi šljunak da bi kad su naišli na ljudske kosti, odjeću i obuću pobjegli.

Na osnovu gore navedenih činjenica već sada možemo tvrditi i reći da je Maribor Europska Hirošima, Hirošima u kršćanskoj i civiliziranoj Europi nastala nakon završetku II. svjetskoga rata kao posljedica drugog dijela komunističke revolucije u borbi protiv klasnih neprijatelja. Njima se pridružuju i presvučeni četnici i oni Srbi koji su mobilizirani na Srijemskom frontu te pod plastom komunizma i njegove ciljeve ostvaruju ciljeve i ideologiju Velike Srbije.

Ove zločine hrvatski predsjednik (op. a. Mesić) objašnjava kao posljedicu osvete za postojeći ali ne i ispitani Jasenovac. Ako je to zaista tako kako tovariš Mesić tvrdi čemu pokolj tolikoga broja Slovenaca, Crnogoraca, žena, djece pa i Srba koji se nalaze u mariborskoj skupnoj im grobnici. Zašto je gosp. Predsjedniče u Mariji Reki obijeno 800 hrvatskih majki i sestara odvojenih od svojih muževa i očeva. Zašto je na tom mjestu ubijeno 2.000 slovenskih civila? Samo zato tovariši SKOJ-jevci jer bili vjernici ili kulaci kako ste ih tada nazivali i kao takvi bili vaši klasni neprijatelji. Tu je ubijeno i 400 Nijemaca koji su kopali grobove. Zar je i djecu trebalo likvidirati? Zašto?

Već 1942. god izdana je zapovjed da se naprave popisi članova obitelji kojima je netko ubijen od strane partizana te iste likvidira kako ne bi došlo do osveta. To je jedno no drugo nimalo važnije je da ubijeni nemaju nasljednika čija imovinu treba nacionalizirati i uzurpirati.

Tko danas živi u kućama ubijenih? Doduše mnogi su ih već 1971. prodali i zamjenili ali može se provjeriti tko je gdje živio 1945/46. Zar to nije dovoljan dokaz o komunitičkoj revoluciji i njihovoj borbi protiv klasnoga neprijatelja? Zato smo mi današnja gospodo komunisti, likvidatori i njihovi sljedbenici bježali pred vama, pogotovu pred Srijemskim frontom gdije su sudjelovali vaši saveznici i partijski instruktori crvenoarmejci. I sami znate da su u Vojvodini vršili silovanja, pljačkali, ubijali i palili, rastavljali su parne mlinove i druga pogone, tovarili ih na vagone i šlepove na Tisi i Dunavu te skupa s njima odvukli u Rusiju. Istina i o ovome se moralo šutjeti no zahvaljujući rezoluciji i INFOBIROU Tito je sam o tome progovorio. Gospodo komunisti još u vrijeme rata slali ste svoje provjerene SKOJevce i OZNAše na školovanje i obuku za ova vaša velika djela. Kasnije su postali neupotrebljivi, bojali su se osvete te su jedini spas vidjeli u SSSR-u ili njegovoj vojnoj intervenciji. To se nije dogodilo a vaše bivše partijsko vodstvo vas se odreklo i poslalo na Goli Otok i Sv. Grgur. Kako sam i sam imao tu sreću da budem jedan od uznika na otoku Sv. Grgur u vašim međusobnim svađama saznao sam za mnoga vaša herojska djela. Npr. kao o Nenadu Vasiću iz Sarajeva koji je osobno u sudnici ubijao optuženike hitcem u usta. I to Vam je dobro poznato gosp. Predsjedniče još iz onih vremena a i danas jer vi ste clan HDPZ-a odnosno društva zatvorenika IB-a i komunista Hrvatskog prolječa. No zbog vaših stavova i dijela i oni su vas isključili. Sad se pojavljuju bivši OZNAši i IBovci kao žrtve komunizma a ne kao žrtve svoje partije u čije ime su napravili ova zločine. Predstavljaju se kao hrvatski domoljubi koji su se žrtvovali za Hrvatsku i kao takvi sjede u mnogim strankama. Kao provjereni i sposobni kadrovi tiho ali učinkovito obavljaju dužnost nekadašnjih partijskih instruktora pogotovo gdje naši domoljubi nemaju instruktora u svojoj kući. Ti partijski instruktori i jesu pravi razlog zašto Rep. Hrvatska nije ratificirala potpisani bilateralni sporazum s Rep. Slovenijom o uređenju grobišta i zbog kojih je raspuštena Vladinu komisija za istraživanje žrtava poraća jer su samo tako mogli zaštititi sebe i svoje očeve od javnosti ili to bar prologirati na neodređeno vrijeme.

Tako se ostvaruju njihove želje kada kažu “ma pustite to sada, neka se to završi biološkim procesom”. Poslije mene potop.To je njihovo herojstvo i humana ideologija. Hrvatski povjesničar Goldštajn jedan od sudionika onog vremena i drsko na sebi svojstven način falsificira povijesne činjenice. On piše »Istinu o Bleiburgu» u kojoj piše da su to žrtve koje su izvršile samoubojstva. Da bilo je i samoubojstava ali su time izbjegle muke i sačuvale svoje dostojanstvo. No mnogo teže je kada navodi da su zločin na Bleiburgu počinili samovoljni pojedinci. Čudilo bi me da hrvatski profesor i povjesničar a prije svega visoko pozicionirani komunist ne zna razliku između vojnika i nadređenoga. Nepoznata je njemu i vojna hijerarhija tog njegovog vremena komunističke diktature. Da li je bila moguća samovolja pojedinca u tom diktatorskom režimu čvrste partijske discipline gdje se kako su nam pričali strijeljali borca samo zato jer ubrao šljivu.To smo učili u školi a danas ne smijemo učiti djecu o domovinskom ratu. Kumrovečki povjesničari mnogo toga ne znaju. Možda su i oni izgubili pamćenje pa se ne sjećaju ni Tita, zato jadni još uvijek pišu po diktatu nekad CK-a danas Saveza boraca jer prije moraju sebe zaštititi.

Ni hrvatski povjesničar akademik dr. Dušan Bilandžić se danas više ničega ne sjeća. A kako bi se i mogao kad bi i njega trebalo kao i Manolića zapitati gdije si ti bio u vrijeme rata a posebno u vrijeme križnih puteva? Ne znaju oni ni Kardelja, ni Kidrića, Mošu, Đilasa i Rankovića ideologe ovih zločina.

Sve ovo je opisano u knjizi Hrvatski holokaust gosp. Ivana Prcele na osnovu brižljivo skupljene dokumentacije u emigraciji. Brojna su izdanja na ovu temu no treba ih dopuniti s više slobode i bez straha i kalkulacija, bez stranačkih kompromisa jer samo istina nas oslobađa. To je načeloja kojega se trebamo i moramo pridržavati. Da je Maribor doista Europska Hirošima dokazuje i spomenik koji je napravljen u obliku gonga i postavljen je na Gramoznici.

Bog čuva Hrabre!

Želimir Kužatko

Comments are closed.