Mladina 13 (28.3.2014) – Klemen Košak: Roman Leljak, “samostojni kulturni delavec” (HRVATSKI)

Mladina 13 (28.3.2014) – Klemen Košak: Roman Leljak, “samostojni kulturni delavec” (HRVATSKI)

28. ožujka 2014.
/ / /
Comments Closed

Roman Ljeljak, “samostalni radnik u kulturi”

Uzbudljiv život Romana Leljaka, borca protiv zakona o arhivima i arhivskoj građi

mladina-portret-roman-leljak

SLIKA: Roman Leljak i njegov lamborghini diablo u rujnu 1993. U studenom iste godine je automobil u nesreći u potpunosti izgorio.
Leljak je odmah kupio nov automobil iste marke. © Bojan Tomažič

U subotu 6.studenog 1993. godine je u Primorskoj snažno padala kiša. Dvadesetdevetogodišnji Roman Ljeljak koji je s svojim crvenim lamborghini diablom oko podneva vozio po magistralnoj cesti između Divače i Kopra je vozio prebrzo po mokrom kolovozu. Kad je dovezao na Kačiški klanec zanijelo ga u kameni zid (škarpu) i lamborghini se zapalio.

Novine su izvijestile da su osamnaestgodišnju suputnicu teško odzljeđenu odveli u klinički (bolnički) centar ali Leljak danas tvrdi da je bilo ozljeđena tek toliko da je dobila odštetu od osiguranja. “Kad sam je povukao iz zapaljenog vozila da bi oboje ostali živi, napukla joj je ključna kost”, se Leljak dok objašnjava događaj još malo pohvali. Pola milijuna njemačkih maraka vrijedan automobil je potpuno izgorio i Ljeljak od osiguranja nije dobio ništa jer nije bio kasko osiguran.

Tada je bila to jedna od mnogobrojnih vijesti koje su sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća izgradile Ljeljakov glas “poznavatelja ženske ljepote” i “poslovnog čovjeka, koji obično razgovara samo u milijunima DEM”. Danas je drugačije, u životopisu na svojoj internet stranici posljednje 24 godine svoga života kratko opiše samo s nekoliko riječi: “Samostalni radnik u kulturi od 1990. godine.”

Danas je Leljak poznatiji nego prije dva desetljeća i to kao istraživač arhiva koji povremeno diže kaznene prijave protiv nekadašnjih utjecajnih političara, današnjih “stričeva iz pozadine”, i prije svega po tome da u knjigama, na konferencijama za tisak, predavanjima i kao gost u povjerenstava slovenskog parlamenta predstavlja svoje spoznaje o zločinima poslijeratne vlasti i njezinih sigurnosnih organa. Zajedno sa zastupnicom Evom Irgl (SDS) je prvi čovjek kampanje protiv zakona o arhivima i arhivskoj građi.

Deset rečenica dugačak životopis na njegovoj internetskoj stranici doduše započinje s ponosom, s podatkom, da je rođen 21. kolovoza 1964. v hrvatskom Zagorju ocu Rudolfu in majci Milici Belošević, potomcu Stjepana Beloševića, kojemu je 30. siječnja 1635. kralj Ferdinand dodijelio plemićki naziv. Također je napisao da je osnovnu školu završio u Štorama kod Celja, otišao u srednju vojnu školu u Sarajevo i nakon toga u visokoškolski centar na Banjici u Beogradu. S dvadeset godina se zaposlio u Jugoslovenskoj armiji, prvo kao šifrant i nakon toga u njezinoj sigurnosnoj službi.

Vojni zatvorenik

Do sada smo već skoro sve prenijeli što Leljak dijeli o svom životu na internetu. Istina je nešto drugačija jer su se arhive slovenskih medija s pričama o njemu počele puniti tek krajem njegovog posla u vojsci. 1989. godine je bio naime Leljak osuđen pred vojnim sudom na 14 mjeseci zatvora zbog krađe kasetofona i novca i zbog neodobreno snimanje. Cijelo vrijeme, na početku i u Mladini, je tvrdio da je za to razlog politika.

Dokazivao je da su ga nekadašnji suradnici počeli progoniti skoro u isto vrijeme kad je pokušao napustiti vojsku i nekoliko mjeseci nakon što je pokušao ukazati na nepravilnosti u djelovanju mariborske sigurnosno službe. Uhićen je 25. svibnja 1988, šest dana prije “četvorice” (Janša, Borštner, Tasič i Zavrl) i nakon njih Odbor za varstvo človekovih pravic (Odbor za zaštitu ljudskih prava).

O svojim iskustvima je Leljak napisao knjigu u dva dijela Sam proti njim (Sam protiv njih) i 1990. još knjigu o žrtvama recolucionarnog nasilja Teharske žive rane iako je pisanje knjiga postao njegov pozi tek nakon dvadeset godina stranputica.

Prvo se moglo naslutiti da će biti političar jer kao predsjednik mariborske Socialdemokratske stranke Slovenije, prethodnice današnje SDS, svibnja 1990. odstupio. “Dio stručnog savjeta v našoj stranci je zauzeo stav da zbog činjenice da sam nekad radio u vojnoj tajnoj službi i zato jer sam rođen u Hrvatskoj ne mogu voditi stranku,” prenio je Večer i dodao da je njegovu narodnost kao problem vidio i mariborski Demos.

Tijekom ljeta te godine  se Ljeljak također posvađao s tadašnjim ministrom za obranu Janšom, Borštnerom i Andrejom Lovšinom koji je bio Janšin suradnik u aferi s oružjem. Pozvali su ga da se pridruži tz. Sektoru 9 što je Leljaku nije bilo prihvatljivo jer je bila riječ o protuobavještajnoj službi koja je djelovala iako službeno nije postojala. “Jer još nigdje nije bilo objavljeno da je Sektor 9 osnovan također ne znamo kakvi u njihovi ciljevi i kakve su metode djelovanja”, rekao je Leljak.

Leljak je radije postao to što danas zove “samostalni radnik u kulturi” nego agent. U mariborskom centru inovacija u Teznom, koji je namijenjen mladim i perspektivnim tvrtkama, otvorio je ZAT – Založba za alternativno teorijo (Izdavačku kuću za alternativnu teoriju). Izdavao je knjige poput protupartizanske Črne bukve (Crne knjige) anonimnoga autra te Krivda in greh (Krivica i grijeh) dr. Spomenke Hribar i uređivao časopis Vohun – vojaško policijske alternative (Špijun – vojno policijske alternative). U uvodu prvog broja koja je izašla 1991. u nakladi od 15.000 primjeraka je objasnio da je časopis potreban jer živimo u vremenu “kad republikama nove vlasti naginju ekstremno desnoj varianti, kad u prvi plan dolazi nacionalni suverenitet, kad na scenu stupaju preskupe republičke vojske”.

1992. godine se ZAT uz uređivanje i nakladništvo bavi i drugim stvarima gdje Leljak s sudarnicima u Švicarskoj kupuje sredstva za čišćenje i autokozmetiku. Kupljena sredstva u podrumu inkubatora u Teznu pretaču iz veće embalaže u manju i preprodaje. Mediji su dobivali anonimne prijave da se zapravo u ZATu proizvode sredstva i na taj način smeta ostalim korisnicima inkubatora. Leljak je to odbio i rekao da bi volio imati proizvodnju ali je to “prekrupan zalogaj”.

Kreditni posrednik

Zacjelo je Leljku posao cvjetao jer su ga u Mariboru uskoro poznavali zbog njegovog rolexa, lamborghinija te sponzorstvu hokejskog i ženskog košarkaškog kluba. Kad su ga novinari upitali kako je zaradio odgovorio im je kako je prvi novac dobio od prodaje knjiga kojeg je nakon toga dalje odlično ulagao.

Ulagao je prije svega novac austrijskih banaka. Po Leljakovim riječima je s klagenfurtskim poslovnim čovjekom Adolfom Höglerom pomogao oko 500 Slovenaca dobiti kredit za kupovinu automobila. Dakako bila je riječ o posredovanju. No, Höglera je  u svibnju 1994. pokralo 5 slovenskih specialnih policajaca, no međutim Högler i Ljeljak su po njihovim tvrdnjama znatno prije prekinuli suradnju.

Precizniji odgovor na pitanje od čega stvara novac bi bio da iz ničega. Taj dojam je slovenska javnost dobila u travnju 1994. nakon što je direktor austrijske banke Alfons Schmalzhofer u Večeru izvjestio: “Naše stranke u Sloveniji obavještavamo rate za leasing ne smiju uplaćivati ZAT-u”. Da bih u svojoj objavi bio još jasniji dodao je da su “Romanu Leljku su zbog neozbiljnog poslovanja u Austriji za leasing automobila zauvijek zatvorena vrata”.

Leljak je naime kod Leasfinanz 1993. podigao više kredita za Slovence i nekima je dao novac, neki su tijekom pregovora o uvjetima kreditiranja odustali ali je Leljak upotrijebio njihove podatke i krivotvorio potpisa, podigao kredit u njihovo ime i novac prisvojio. Leasfinanz je novac preko Leljka isplatio onima koji su novac željeli i ti su kupili automobil. Novac kojim su uplaćivali Leljku za leasing nije nikad stigao do Leasfinanz.

U to vrijeme je s kreditom austrijske banke Hypo leasing na svoje ime kupio dva automobila marke mercedes benz 300 SL i još jednoga na ime svoje tadašnje supruge koja to nije znala. Neki tvrde da je svoja dva mercedesa prodao unatoč ugovorenoj zabrani i novac potrošio za kupovinu lamborghinija s kojim je nadoknadio onaj koji je izgorio na primorskoj magistralnoj cesti.

mladina-portret-velika-lelja

SLIKA: Roman Leljak, Eva Irgl i Igor Omerza, prvoborci za otvaranje arhiva. © Uroš Abram

Fiati i financijska piramidalna shema

1994. kad su iz Austrije počele dolaziti prve loše vijesti Leljak je već oprostio od ZAT i u novoj tvrtci Avtoideal u Mariboru prodavao automobile fiat punto. Hvalio se da mu to tjedno donosi 48.000 DEM ili oko 24.000 današnjih EUR tjedno i tako uvjeravao ljude i tvrtke da će im isplatiti od 4% do 7% kamata mjesečno ako ulože svoj novac.

Istina je da je u godini dana s prodajom punta zaradio samo 2.000.000 tolara odnosno 8.000 EUR i nakon toga mu je Fiat oduzeo zastupstvo. Avtoideal se počeo baviti s financijskim posredovanjem što je značilo da je novac ulagača posuđivao drugima. (Tuđeg) uloženog novca je bilo dovoljno još nekoliko godina za isplatu obećanih kamata.

Novaca je bilo toliko da je osnovao As, prvi slovenski tabloid u boji, i svojim pričama uzrujavao slovensku estradu. Pjevačica Helena Blagne je podigla tužbu jer je pisao da njezina ljubav s Mitjom Zamanom unosi razdor u njegovu obitelj. Također je pogodio manekenku Ninu Gazibaru s objavom njezinih 15 godina starih fotografija na kojima nije odjevena.

Skandali  su pratili i na natjecanjima ljepote koje je sponzorirao, naime u kuluarima se moglo čuti da je jednoj djevojci 1994. kupio titulu. Zacjelo je s njima puno putovao i zbližio se s katjom Kori, drugom pratiljom miss Slovenije 1994. U studenom 1995. kad je odselila kod novog dečka nju je čak uvukao u svoj auto, odvezao i uvjeravao da zajedno pobjegnu. Iako je ljepotica uvjerila policiju da je bila oteta je kasnije promijenila mišljenje i Leljak zbog toga nije bio kazneno gonjen. Ostaje je konstanta slovenskih natjecanja ljepote i 1996. čak nekoliko puta obećao da će u Radence dovesti svjetski poznatu manekenku Naomi Campbell.

U to vrijeme je propalo mnogo slovenskih piramidalnih shema zato su mnogi ulagači u tvrtku Avtoideal željeli brzu isplatu svog novca. 23. listopada 1996 je Leljak morao sve ulagače obavijestiti da novca nema. Nakon više sastanaka su ulagači odlučili da je najbolje rješenje za tvrtku stečaj ,da bi njih naknadno, točno godinu dana kasnije, Leljak uspio uvjeriti da je prisilna poravnava odnosno slovenski postupak provođenja financijske i kadrovske konsolidacije najbolje rješenje što su i prihvatili. Obećao im je da će biti do 2001. godine svi u potpunosti isplaćeni jer tvrtka ima jednaku ukupnu visinu dugova i potraživanja koje je moguće naplatiti. Uvjerio ih je da im jamči svojim osobnim imovinom te predstavio nacrt s kojim će u 3 godine zaraditi 363,3 milijuna tolara odnosno oko milijun i pol eura. Pokazao im je dopis neke američke banke o kreditu i ugovor s Citroenom za 1980 vozila.

Ubrzo nakon ohrabrujućeg sastanka je Leljak kao suvozač današnjega koparskog župana Borisa Popoviča sudjelovao na reliju za svjestsko prvenstvo u San Remu gdje su postigli devetnaesto mjest. Leljak se nakon toga natjecao dva puta i kao vozač slovenskm reliju Saturnus.

U međuvremenu su vjerovnici Avtoideala shvatili da novac ne će biti vraćen. Tvrtka nije podigla niti jednu tužbu protiv svojih dužnika jer je najveći dužnik bio časopis AS, znači Roman Leljak osobno. Američkog novca nije bilo, Citroenovih vozila također i prostorije tvrtke su uskoro dobile novo ime Avto kolo, tvrtke koja je bila u vlasništvu Romanovog brata Gorana. Tabloid AS je prestao izlaziti, njegova računala i druga oprema su bili tobože ukradeni. Leljak je od Marjana Rožiča iz Novog Mesta narudžbenicom preuzeo za 14 milijuna tolara traperica (oko 56.000 EUR) iz Hongkonga i prodavao ih u više butika. Leljakove prihode vjerovnici nisu vidjeli i ostali su bez novca kao i Rožić.

Desetljeće na sudu

U rujnu 1999. je Leljak osuđen na uvjetnu kaznu od četiri mjeseca zbog neplaćanja alimentacije za svoju kćer.

Već idući mjesec je počelo suđenje Leljku zbog prevara u Austriji kojima su nadodane i optužbe za zlouporabu kreditnih kartica Diner i American Express s kojima je bez krića između drugih trošio u u kabart klubu Crazy horse u Parizu i Disneylandu.

Ubrzo nakon toga je Leljak počeo odlaziti na sud i zbog vođenja tvrtke Avtoideal.

Protiv Leljka su se veći dio prvog desetljeća vodili sudski postupci da bi on u međuvremenu uspio otvoriti ugostiteljsku i turističku djelatnost na Kapeli u općini Radenci gdje je vozio turistički vlak među vinogradima. Oba suđenja su toliko trajala i zbog činjenice da je Leljak otišao u Zürich na liječene glavobolje i iscrpljenosti magnetnom rezonancijom i homeopatskim metodama. Većoj brzini suđenja nije pomoglo odustajanje Leljakovog odvjetnika Leopolda Godniča jer od Leljaka nije dobio obećanu dokumentaciju s kojom bi mogao dokazati njegovu nevinost. Zbog mogućnost zastare je morao tužitelj Boris Marčič izostaviti zlouporabu American Expressa iz optužnice.

Leljak je otišao u zatvor u veljači 2008. godine. Sudovi su presudili da je od austrijskih banaka nezakonito dobio 54.000 EUR i od 448 oštečenika u predmetu Avtoideal 960.000 EUR. na oba suđenja je dobio 3.5 godine zatvora.

Nakon dva mjeseca u zatvoru na Dobu počeo je prigovarati zbog uvjeta.”Sobe su prepunjene, mnogo je hepatitisa B i C, tu sam prvi put u životu vidio drogu, grozno je gledati dečke koji zdrobe tablete za spavanje i nakon toga ih “posnifaju” i tako postignu veći opojni učinak. Nakon toga pod utjecajem opijata rade u menzi. To mi se gadi i zato jedem s onim što mi jednom mjesečno pošalju od kuće,” izjavio je Leljak Večeru i tako pokrenuo prvu tužbu zatvorenika protiv države. Odvjetnik Franci Matoz je zastupao više od 300 zatvorenika koji su prošle godine na evropskom sudu za ljudska prava izgubili tužbu.

Leljak se javljao iz zatvora i nakon što je otvoreno grobište Huda Jama, kojega je na sam na poticaj Spomenke Hribar istraživao već 1989 godine. Kad je premješten na poluotvoreni zatvorski odjel u mariborskoj Rogozi nazočio je i javnim događajima na tu temu.

U zatvoru je prije svega ponovo počeo pisati. 2009. godine je izašla njegova prva knjiga nakon devetnaest godina, nova verzija Teharskih živih rana, koja je govorila o Hudoj Jami. Do 2012. godine, kad je bio prijevremeno oslobođen, napisao je već 10 knjiga.

“Odslužio sam svu kaznu koja mi je određena,” govori danas Leljak. Ako parafriziramo poznatu izreku, možemo reći, da je sve ostalo sadašnjost. I iz perspektive sadašnjosti je za Leljka njegova osobna prošlost samo vrijeme kad je bio “samostalni radnik u kulturi”.
Originalni članak: Mladina br. 13 (28.3.2014) – Klemen Košak – Roman Leljak, samostojni kulturni delavec
Preveo: Nikola Ćavar

Comments are closed.