Nikola Ćavar – Zašto sudjelujem?

Nikola Ćavar – Zašto sudjelujem?

28. svibnja 2016.
/ / /
Comments Closed

Dragi čitatelji,

vjerojatno se pitate zašto jedna relativno mlada osoba sudjeluje i kako bi neki poznanici rekli “kopa po kostima” umjesto da gleda u budućnost i sanja o modernoj i uređenoj državi blagostanja. Dakako da su mi mnogi savjetovali da se ne trebam ispostavljati jer takvi prvi stradaju. Željka sam povremeno viđao na misnim slavljima u Ljubljani i ostalim aktivnostima naše katoličke misije ali ga u biti nisam poznavao.

S njim me upoznao zajednički poznanik koji nas je spojio jer je znao da sam ja informatičar i Željku bih mogao pomoći s objavama na internetu. Za mene je bila naša suradnja puna izazova jer sam morao u početku objašnjavati najosnovnije stvari poput pozicije tipaka na tastaturi i slično. Zato sam ponekad pomislio što mije to trebalo i kako da ga odbijem. Drago mi je da da to nisam učinio i iz naše “suradnje” se rodilo prijateljstvo koje traje do danas. Suradnju sam namjerno stavio u navodnike zato jer niti Željku niti meni novac nikad nije bio bitan i sve smo radili i radimo zbog naše želje po svjedočenju istine. Naši zajednički početak je bio također i inat pojedincima koji su nastojali prisvojiti Željkov arhiv.

Moj osobni motiv za suradnju odnosno moj mali doprinos promicanju istine je vjerojatno potaknut činjenicom da je u mojoj obitelji bilo pripadnika svih vojski, jedan djed je bio i IBovac i proveo je 3 godine na Golom otoku i tako dalje, da ne nabrajam … Razgovarajući s Željkom sam došao do saznanja koja mi nisu uspjeli prenijeti djedovi. Naše rasprave su bile burne i jer se nismo uvijek slagali. Naime ne smijemo zaboraviti da svaka neprekidno ponavljana laž postane istina, a takva lažna općeprihvaćena činjenica nakon toga osnova za sve pa i moje predrasude.

Nakon svih ovih godina vjerujem da je najbitnije da još uvijek postoji zanimanje šire javnosti za problematiku masovnih grobnica i ubojstava bez suđenja počinjena nakon Drugog svjetskog rata. Doista ne želim upasti u zamku rasprava o tome tko je koliko zaslužan i tko je prije nešto otkrio ili pak prvi stavio križ. Od francuske revolucije je poznato da revolucije jedu svoju djecu pa tako danas u medijima ne možete naći ljude koji su doista sudjelovali na sondažama i prvi se usudili javno progovoriti o toj toliko bolnoj temi.

Iz svog osobnog iskustva mogu reći da svako ozbiljna publikacija mora imati bar 50 referenci na povijesne izvore jer reference su te koje potvrđuju vjerodostojnost tvrdnji. Također moramo biti svjesni da se podatcima trguje i da mnogi pokušavaju biti jedini izvori informacija i tako zaraditi na žrtvama. Smatram da je to do srži pokvareno i uvredljivo do žrtava i njihove rodbine. Takvi u pravilu skrivaju svoju izvore informacija i skupljaju novce po crkavama za već izgrađene grobnice, postavljene križeve i prodaju priče kao im novci trebaju za odvjetnike i slično.

Tijekom godina se nakupilo jako puno građe pa ću s Željkom i nakon njegove autorizacijom pokušati istu približiti širem čitateljstvu. Želimir, za mene Željko, je kao dijete prošao s obitelji križni put i nakon toga kao mladić kao politički zatvorenih logor na Sv. Grguru. Zbog svojih godina mi može bit djed ali ja sam mu najzahvalniji jer mi je svojim svjedočenjem pomogao shvatiti dio naše povjiesti za koju još nemamo jedinstveno nacionalno tumačenje.

Pozdrav,
Nikola Ćavar

Comments are closed.