Alojzij Pavel Florjančič: POVOJNA GROBIŠČA V CRNGROBU (hrvatski jezik)

Alojzij Pavel Florjančič: POVOJNA GROBIŠČA V CRNGROBU (hrvatski jezik)

1. lipnja 2016.
/ / /
Comments Closed

Alojzij Pavel Florjančič
POSLJERATNA GROBIŠTA U CRNGROBU[1]

Slovenija ostaje među rjetkim evropskim državama,
u kojima broj svih žrtava Drugog svjestskog rata
i zbog njega još nije konačno određeno.
M. Šorn, T. Tominšek Rihtar[2].

Sažetak

Na području Škofja Loke je dosad evidentirano dvanaest masovnih grobišta posljeratnih likvidacija bez suđenja. Od svih njih je samo djelomično istražen komplesk grobnica u Crngrobu. On se nalazi  u Balantovem smrečju (Balantova šuma smreka), blizu Rdečega znamenja (Crveno obilježje) uz cestu koja vodi od hodočasniške crkve Marijinoga navještenja prema Škofja Loci. V četiri zatrpana krška ponora i u više iskopanih jama ili zatrpanih udubina se nalazi za sada još neodređen broj posmrtnih ostataka. Dio njih pripada skupini visokih dužnosnika međuratne hrvatske vlade i vojske koja je brojila nekoliko desetaka članova i njihovih obitelji koje su engleske vojne okupacijske vlasti u Avstriji 18. 5. 1945. vratile jugoslovenskim vlastima u Podrožci (Rosenbach). S njima je bio od 20. do 25. svibnja 1945. likvidiran veći broj hrvatskih civilnih izbjegloca, koji su bili 8. 5. 1945 uhvaćeni na Jesenicama. Pretpostavlja se da su među žrtvama u Crngrobu i hrvatski izbjeglice iz drugih konvoja kao na primjer oni koje su Englezi predali našim vlastima 20. odnosno 21. svibnja 1945. Dogođajima krajem svibnja u Crngrobu pripisuje se i grobište Matjažev brezen ili Flančnk na lokaciji Za Golobež iznad susjednog sela Pevno.

Posljeratne likvidacije uhvaćenih ratnih izbjeglica i repatriranih osoba u Crngrobu svrstava se među najveće jednokratne masovne smrti (op. a. nikad nije bilo ubijeno toliko ljudi u tako kratkom vremenu) na području Škofja Loke u njezinoj povjesti.

Okoliš grobišta u Balantovem smrečju se formalno počeo uređivati 1991. godine da bi 2001. godine bilo označeno s četiri velika drvena križa na betonskim postoljima.
U članku su opisana spomenuta grobišta i s njima povezani događaji. Naš rad odnosno istraživanje smo usmjerili prema rekonstrukciji tedašnjih događanja i djelomično prema ocjeni broja žrtava koja može biti polazište za dalnja istraživanja. Također je predložen i način konačnog uređenja kompleksa grobišta u Crngrobu.

Evakuacija Balkana u svibnju 1945.

Vae victis!
Livije, V, 48[3]

Tijekom povlačenja njemačkih okupacijskih snaga i njihovih saveznika zbog napredovanja Crvene armije i represije novih revolucionarnih vlasti istočne in jugoistočne Evrope uzmicalo je ili izbjeglo prema zapadu više od dvadeset milijuna ljudi[4]. Tako je Evropa doživjela prema kraju drugog svjetskog rata i odmah nakon njega najveću seobu naroda u svoj povijesti. Među civilnim izbjeglicama iz okupiranih područja bilo je najviše Njemaca. Bježali su prije svega iz Poljske, Češke i Istočne Prusije, baltičkih zemalja i Balkana. Među njima je  bilo i 250.000 Njemaca iz Jugoslavije[5]. U svibnju 1945. Sloveniju je napustilo 20.000 Slovenca od kojih je bilo 6.000 civila in oko 25.000 pripadnika njemačke manjine[6].

crngrob_stabna_karta

SLIKA – štabna karta

Sukobi v »Slovenskem džepu« od 9. do 15. svibnja 1945, Petar S. Brajović[7]

Nakon izlaska Romunijske iz pakta sila osovine u rujnu 1944. situacija na Balkanu se dramatično mijenja. Zbog napredovanja Crvne armije njemačka fronta se morala povući na jugoslovenski teritorij. Vojnički kolaps njemačkih oružanih snaga i potpis bezuvjetne kapitulacije 8. svibnja 1945. s valjanošću istog dana u ponoć zatekla je Jugoistočnu Armijsku grupu E na sjeverozapadu Jugoslavije. Zbog toga se u klještima »slovenskog džepa« našlo nekoliko stotina tisuća vojnika poraženih formacija i civilnih izbjeglica koja su stisle postrojbe 3., 4. armije JA i 4. operativne zone NOV Slovenije. Za zatočene i kasnije repatrirane vojne zarobljenike JA postoje detaljni službeni podatci.[8] Većina je do 18. siječnja 1949. vraćena svojim kućama. Za zatočene pristaše domačih vojnih formacija partizanskih protivnika, tj. za domobrane, četnike, ustaše i za druge pripadnike poraženih vojnih formacija u okupiranoj Jugoslaviji postoje samo približni podatci[9]. Većina njih je bila likvidirana bez suđenja nakon rata. O broju civilnih izbjeglica iz Jugoslavije i njihovoj sudbini ne postoje službeni podatci. Po ocjenama različith autora svih žrtava izvansudskih likvidacija nakon rata u Sloveniji je između 200.000 i 400.000. Po ocjeni Damijana Guština, znanstvenog suradnika Instituta za noviju povijest su pripadnici oružanih formacija DFJ (op. a. Demokratske federativne Jugoslavije) na teritoriju Jugoslavije, odmah nakon završnih sukoba 1945, ubili nepoznati broj uhvaćenih hrvatskih i srpskih kolaboracionista, možda čak i više do 200.000 i oko 9.000 pripadnika slovenskih domobrana[10]. (Broj svih tajno ubijenih Slovenaca nakon rata se po nekim podacima kreće oko 15.000)[11]. Stanislav Klep, predsjednik Udruženje Ispod lipe pomirbe (nap.a Zdrženje Ob lipi sprave), vjeruje da na slovenskom teritoriju leži između 200 i 300 tisuća žrtava totalitarnog režima. Na toj brojci insistira i Vinko Vodopivec, predsjednik Civilnog društva za demokraciju i pravnu državu (nap. a. Civilna družba za demokracijo in pravno državo) sve dok ne bude drukčije utvrđeno[12]. Želimir Kužatko, predsjednik Odbora za istraživanje i označavanje posljeratnih žrtava u Slovenij (nap. a. Odbor za raziskovanje in označevanje povojnih žrtev v Sloveniji) iz Saveza hrvatskih društava u Sloveniji  (nap. a. Zveza hrvaških društev v Sloveniji), također sam kao dijete izbjeglica, ranjen i uhvaćen tijekom napada na kolonu kod Rimskih Toplica u svibnju 1945., procjenjuje, da je svih posljeratnih žrtava (bez pripadnika Armijske grupe E) u Sloveniji 300 tisuća od toga 192 tisuća Hrvata. Povjesničar Jože Dežman govori, da je moguća čak i brojka 400.000. Ivo Žajdela upozorava, da »neki preuveličavaju brojeve žrtava u posljeratnim masovnim grobištima«[13].

Dugo odgađanje poraženih tijekom predaje postrojbama JA nakon službenog završetka rata, sve do 15. svibnja 1945. i djelomični proboj poraženih vojnih formacija kroz postrojbe 3. armije JA in kroz 4. operativnu zonu JA u austrijskoj Koruški je verjojatno još dodatno utjecao na tadašnje i kasnije ponašanje pobjednika prema poraženima i civilnim izbjeglicama[14]. Zbog loše dokumentiranosti je nužno sva grobišta posljeratnih likvidacija i podatke povezane s ažrtvama istražiti[15]. Nek naš rad bude malen doprinos prema tom cilju.

Uvod

OZNA i KNOJ su nakon kraja rata
na zapovjed jug. centra obavile t.z.
čišćenje (likvidacije bez suđenja …)
Enciklopedija Slovenije 8. svezak,
str. 84, T. Fc., Lj. 1994

O događanjima u Crngrobu se nije javno govorilo više od 30 godina a još manje pisalo. Među ljudima su inače ubrzo nakon likvidacija počele i još kruže brojne neprovjerene a možda čak i izmišljene priče o sudbinama ljudi koje je odmah nakon drugog svjetskog rata sudbina dovela kod nas, o njihovom bogatstvu kojega su izbjeglice predale nekim domaćinima ne bi li ga ti sačuvali, o oduzetim ili nađenim predmetima izbjeglica, o slaboj savjesti i tragičnom kraju nekih domaćih egzekutora in njihovih pomoćnika. I autor je imao priliku čuti više takvih priča. Priča se i o popisu domaćih izvršitelja tih likvidacija[16] koji su danas (prosinac 2001.) uglavnom već pokojni. Po drugim izvorima za Crngrob su bile nadležne postrojbe 4. armije JA[17]. Doima se da su oba izvora na neki način točna i da se zapravo međusobno ne isključuju. S vodećima članovima vlade NDH i članovima njihovih obitelj koji su bili zatočeni u koncentracijskom logoru u Kamnitniku u Škofji Loci su se u početnoj fazi njihovog saslušanja doista bavile savezne vlasti, konkretno inspektori in vojnici JA koji su nakon toga »gornjih petnaest« odvezli preko Postojne u Zagreb. Kao odgovorne za »čišćenje« preostalih članova te skupine i veće skupine hrvatskih civilnih izbjeglica koja je bila pod stražom u vagonima na željezničkoj postaji na Trati se obično navodi 29. (hercegovačka) divizija. Također se za odgovorne često navodi i određene domaće aktiviste in nekdašnje partizane, obično pripadnike KNOJa[18] koji su izvršavali zapovjedi OZNE.

O posjeratnima izvansudskim likvidacijama u Crngrobu nema na  raspolaganju nikakvih  službenih podataka kao što bi bili na primjer popisi uhićenih i transportiranih osoba, zapisnici saslušanja, popisi žrtava, popisi oduzetih predmeta i slično. Jugoslovanska vlast i JA su doduše imale poseban organ za vojne zarobljenike koji je točno vodio sve evidencije o njima sukladno sa Ženevskom deklaracijom o postupanju s vojnim zarobljenicima. Žrtve posljeratnih likvidacija, one koje su bile vraćene jugoslovenskim vlastima kao i one koje su bile uhvaćene na jugoslovenskom teritoriju nisu imale status vojnih zarobljenika i zato za njih u pravilu evidenciju predviđenu za vojne zarobljenike nisu vodili[19]. U emigrantskom glasilu Tabor se spominje, da su sve žrtve unatoč tome dosljedno popisali, slikali i pobrinuli se za sigurno arhiviranje tih popisa. Ti popisi su bili potrebni vlastima da ne bi netko naknadno preuzeo identitet neke od žrtava. Ako je to istina tada postoji mogućnost da su te popise sačuvali nekadašnji savezni organi. Jože Pučnik, drugi predsjednik parlamentarne istražne komisije, takozvane Pučnikove komisije, dolazi do spoznaje da neki drugi dokumenti iz drugih izvora ukazuju da je u slučaju svih delikatnijih i specialnih zadataka (nap a. kao što su bili na primjer događaji u Crngrobu) postupano po usmenim zapovjedima koja su okruzima donosili instruktori ili najviši dužnostnici republičke OZNE odnosno politbiroa KPS[20]. Za skupinu Hrvata koje su engleske okupacijske vlasti iz Avstrije vratile jugoslovanskim vlastima doduše postoje neki podatci ali o drugim hrvatskim in mađarskim izbjeglicama koje su uhvatile naše vlasti na našem teritoriju i za koje se vjeruje da su također završili u Crngrobu nama nije uspjelo pronaći podatke[21],[22].

crngrob_dopis_klo_pevnoSLIKA – Kopija dopisa KLO Pevno o »Ostaških grobovih«

Zapravo jedini neizravan službeni podatak o događajima u Crngrobu je dopis KLO Pevno dana 8.12.1945 koji govori o »Ustaškim grobovima«.

Kao za brojna posljeratna grobišta u Sloveniji ni za crngrobljanska grobišta ne postoje podatci u službenim spisima, nema ih ni u bilo kojoj knjizi ili udžbeniku za noviju povjest, nema ih ni u inače brojnoj literaturi o NOB i revoluciji. Za tu temu postoji i sedmogodišnja crna rupa u inače bogatom četrdesetsedmogodišnjem opusu Škofjaloških vidika (nap. a. Loški razgledi, godišnjak u kojemu je članak objavljen). Emigrantska literatura koja je pokrivala tu temu se u posljeratnoj Jugoslaviji nalazila na popisu zabranjene literature i njeno posjedovanje je bilo sankcionirano. U kronici župe Sv. Jurja v Staroj Loci za godinu 1945. crngrobljanski događaji nisu zabilježeni[23]. Čak ni privatnim bilješkama o događanjima tijekom rata i nakon njega, tz. »Kalanušov dnevnk«,  koje se nalaze u arhivu župe Stara Loka nema zabilježbi o toj temi[24]. To možemo tumačiti kao veliki oprez zapisivača zbog mogućih sankcija u ono vrijeme. V osemdesetim godinama prošlog stoljeća počelo se javno govoriti o Crngrobu. Možda je bio kod nas prvi pjesnik Niko Grafenauer koji je 1983. u Novoj časopisu (nap. a. Nova revija) objavio pjesmu o Crngrobu. U komentaru te pjesme koju je kasnije 1990. objavio u zbirci Brisanja, Fondi Oryja Pála, Kranj (op. a. Izbrisi) je autor Niko Grafenauer na 52. stranici napisao sljedeće: »U Crngrobu je također masovno grobište nakon završenog Drugog svjetskog rata vraćenih i bez suda likvidiranih izbjeglica«. Prvi autoru poznat prilog o grobištima u Crngrobu objavljen u slovenskom tisku je objavio Ivo Žajdela u Mladini u prosincu 1989.[25]. S objavom svjedočenja svjedokinje crngrobaljskog događaja od 20. do 25. svibnja 1945. je autor12. siječnja 1990. u Gorenjskem glasu [26] pokrenuo novinsku polemiku koja je u Gorenjskom glasu trajala do kraja ožujka 1990. Negdje u to vrijeme je o događajima u Crngrobu bila emitirana i emisija na Radiu Študent iz Ljubljane. Škofjeločanin, novinar, Igor Guzelj je u lipnju 1990. objavio senzacionalistički članak o dogođajima u Crngrobu i njegovoj okolini koji je imao vrlo velik odjek u široj slovenskoj javnosti[27]. Prvi podatci s nekim imenima žrtava i točnim datumima njihovih likvidacija dijela hrvatskih izbjeglica iz Škofje Loke u Crngrobu su bila objavljena u rujnu 1990. u Hrvatskoj[28]. Nakon »Slika iz Crngroba« koje su bile objavljene u Novom jutru 1991. [29] se praktički javno prestalo pisati o Crngrobu s izuztekom kratkog spomena tih događaja u Vodiću po Crngrobu i okolnim selima (nap. a. Vodnik po Crngrobu in okoliških vaseh) 1997.[30] U jesen 2001. se ponovo u tiskanim medijima in na TV[31] pojavljuju brojni prilozi povezani s posljeratnim grobištima u Crngrobu .

lokacije_grobista_crngrobSLIKA – Isječak karte u mjerilu 1 : 50.000

Položaj grobišta u Crngrobu i pevnom. Atlas Slovenije, isječak s stranice 104., mjerilo 1 : 50.000

crngrob_slika_s_vjencanja

SLIKA – (fotografija s vjenčanja)

Jedna od tri sačuvane fotografije, pokupljenih 25. svibnja 1945. iz staje na crkvenom posjedu (op. a. mežnarija – mežnar je crkvenjak) v Crngrobu. Tri osebe nose odore garde ustaške vojske NDH. Mladoženja i jedan od svjedoka imju čin potporučnika, častnik uz nevjestu, najvjerojatnije njezin kum ima čin satnika. Na poleđini fotografije nalazi se žig fotoateljera: FOTO BATINIČ, ZAGREB, Vlaška ul. 76 in na jednoj među njima potpis Željko Franc ili Frane, možda Kun ili ?
Vlasništvo Tone Logonder, Crngrob 6

U svom radu sem upotrijebio iznad navedene izvore, prije svega nepotpun arhiv Komisije za grobišta Općine Škofja Loka (op. a. Komisije za grobišča na Občini Škofja Loka), druga do sada skupljena in dostupna svjedočanstva pojedinaca, različite podatke iz domačih in inozemnih publikacija, povezao se s lokalnim, regionalnim in državnim stručnim institucijama, društvima i pojedincima. Obavio sam i dodatne upite, provjeravao sam podatke i izjave te razgovarao s ljudima koji su bili izravno ili neizravno sudionici događaja kao promatrači ili posrednici informacija. Većina tih izvora će biti navedena u nastavku odnosnu kraju. Neki davatelji iskaza su željeli ostati anonimni što sam i uvažio.

Položaj grobišta u Crngrobu in Pevnom

U tekstu koristim izraze i pojmove koji su uvriježeni u novijoj povjesnoj znanosti. Zbog već spomenute skromnosti materialnih dokaza morao ponegdje upotrijebiti ocjenu vjerojatnosti. Svjestan sam da treba nastaviti istraživanja o događajima u Crngrobu. Nadam se da će članak potaknuti druge i da će se netko javiti i dodati bilo kakvo gradivo koje će osvijetliti događaje u ono vrijeme ili pak s autorom ili drugim istraživačima uspostaviti kontakt. Prije svega računam, dakako na duži rok, na podatke iz nekadašnjih jugoslovenskih saveznih arhiva.

Skupština općine Škofja Loka je 28. 11. 1990. izabrala Komisiju za određivanje i uređivanje grobišta, istraživanje posljeratnih likvidacija i drugih nepravilnosti (op. a. Komisija za ugotavljanje in urejanje grobišč, raziskovanje povojnih pobojev in drugih nepravilnosti), u nastavku Komisija za grobišta[32]. Na svojoj prvoj sjednici 20. veljače 1991.[33] komisija je evidentirala sljedeče moguće lokacije grobišta koje je potrebno istražiti:

  • Crngrob – više grobišta
  • Škofjaloški dvorac in i njegov vrt (nap. a. Loški grad i njegov vrt)
  • Rovovi za strijelce na Kranclju (nap. a. Strelski jarki na Kranclju)
  • Draga Sv. Lovre u Poljanskoj dolini (nap. a. Grapa Sv. Lovrenca v Poljanski dolini)
  • Bodoveljska draga (nap. a. Bodovlje su naselje pokraj Škofje Loke tj. draga u blizini – Bodoveljska grapa)
  • Virško polje (uz Poljansku cesti)
  • Žolšče
  • Hrastniška draga (nap. a. Hrastniška grapa)
  • bunar i rovovi za strijelce Kod Mura iznad Sopotnice (op. a. Pri Muretu nad Sopotnico)
  • Vešter
  • Draga u Veštru (nap a. Soteska v Veštru)
  • Maharjeva draga u mjestu Žiri (op. a. Maharjeva grapa v Žireh).

(op. a. “Soteska” i “grapa” su u biti duboke uske doline s strmima i djelomično stjenovitima padinama i običajno s tekućom vodom na dnu)

Komisija je smatrala da su grobišta u Crngrobu već istražena. U biti je bio samo utrđen položaj grobišta nakon terenske provjere 1991. i unijet na kopiju katastrskega nacrta u mjerilu 1:2880[34]. Rad škofjeloške Komisije za grobišta je prestao nakon prestanka njezinog mandata 1994. U Permeovi knjizi o prešućenim grobovima in njihovim žrtvama v Sloveniji koja je izišla 1998.[35] se na škofjaloška grobišta odosni samo zapisnik 1. sjednice Komisije za grobišta iz 1991. godine. Članovi komisije su se na prvoj sjednici dogovorili, »da će rad komisije biti toliko dugo tajan dok se sami ne odluče kad će s svojim saznanjima upoznati javnost«. V novom dopunjenom izdanju knjige u 2000. godini Perme[36] po prvi put predstavlja događaje u Crngrobu na osnovu vlastitih izvora i objavljuje samo već prije spomenuti zapisnik s 1. sjednice škofjaloške Komisije za grobišta. Uz već spomenute aktivnosti Komisija za grobišta je pripremila uredbu o zaštiti neuređenih grobišta i grobova vojnih i posljeratnih žrtava, uredila bližu okolinu grobišta u Crngrobu uz postavljanje malih drvenih križeva u Balantovoj šumi smreka 1991. godine i financijski potpomogla postavljanje ploča posljeratnim žrtvama v Gorenjoj vasi in u Žirima. Komisija je održala sedem ali osem sjednica prije završetka svog djelovanja 1994. odnosno prije prestanka njezinog mandata[37]. Komisija za grobišta nije pripremila nikakvo izvješće o svom radu.

(Faksimile općinske uredbe o grobištima)
Prevedna općinska odluka

Dolazak izbjeglica u Škofja Loku

U jednoj zemlji na sjeveru tamo
golema šuma krije grob.
Bojan Kožica[38]

Među žrtvama zakopanima u Crngrobu se nalazi zacjelo veći dio skupine visokih dužnosnika vlade NDH in njihovih članova obitelji koje su engleske okupacijske vlasti u Austriji, konkretno 5. britanski korpus, izručile jugoslovanskim vlastima u Rosenbachu (nap. a. Podrožca) 18. svibnja 1945[39]. U toj skupini je bilo 67 oseba uključujući i žene i djecu. Toj skupini koja se predala 14. 5 1945 u Tamswegu  su se nakon izručenja našim vlastima u Rosenbachu priključili ministri obrane oružanih snaga NDH viceadmiral Nikola Steinfl in njegov zapovjdnika ratnog zrakoplovstva pukovnik Ivana Tudor. Steinfl i Tudor su doveženi iz Klagenfurta (nap. a Celovec)[40]. Sljedeći dan, 19. svibnja, je ta skupina došla u Škofja Loku[41]. Sa željezničke postaje su pod stražom pješačili cestom s putnim torbama i dječijim kolicima[42] prema drvenim barakama u Kamnitniku koji je u biti na Pahovčevom brijegu (nap. a.  Pahovčev hrib) [43]. Nakon saslušanja v Burdychovoj ljekarni[44], (Zapovjedništvo grada Škofja Loka s pripadnicima OZNE se tada nalazila u blizini u Štemarjama, stražari KNOJa su se nalazili na drugoj strani ceste kod Balanta) je 21.5.1945 odvedno petnajst najbitnijih osoba[45] preko Ljubljane v Postojnu. Tamo su v štabu 4. armije JA saslušavani Nikola Mandić, Mile Budak i Ademago Mešić (Saslušavali su ih general Petar Drapšin, komandant 4. armije in general Peko Dapčević, komandant 1. armije JA) i nakon toga čitavu skupinu odvezli s autobusom u Zagreb. Devet zatočenika iz škofjaločke skupine s nadodanim Vidnjevićem je 6. lipnja 1945. u Zagrebu stalo pred sud i sedmorica je još istog dana osuđeno na smrt. Budak, Rukavina i Vidnjević bili su obješeni, Mandić, Steinfel, Makanec i Canki bili su strijeljani. Mešić je kasneje umro u zatvoru, Milić i Nardelli su osuđeni na 20 godina zatvora što su odslužili i umrli na slobodi. Preostale 54 osobe iz skupine u Škofja Loki su ostale u logoru na Kamnitniku do 24. ili 25. svibnja 1945.

crngrob_jakob_jurca_rado_palica

SLIKA – Štap i barake na Pahovčevemu brdu

U vrijeme njemačke okupacije je firma Fridl Madile postavila na Pahovčevom brdu drvene barake za radnike koji su lomili kamen na gradskom kamenolomu Kamnitnik. Do 25. svibnja 1945. su bili u barakama zatočeni članovi vlade NDH i njihovi obiteljski članovi. Na slici se nalazi Jakob Jurca – Rado, nekdašnji stražar transporta Hrvata u Crngrob s štapom jedne od žrtava, ispred osuvremljenih baraka v kojima danas stanuju radnici Tehnika. [46]. Foto A. P. Florjančič, studeni 2001.

O tedašnjim bitnim škofjaloškim zatočenicima se sačuvao zanimljiv dokument. U prostoriji ljekarne gdje su bili saslušavani zatočenici je netom nakon saslušanja magistar Oton Burdych pronašao dokument i sačuvao ga. Kasnije je taj dokument njegov nasljednik, sin Otokar Burdych, predao Loškom muzeju. Papir veličine formata A4, savijen v polu formata A5, je najvjerojatnije služio kao koncept službenog zapisnika i bio je u ljekarni ostavljen ili izgubljen. Činjenice upućuju da je bio smežuran i odbačen o čemu svjedoče sačuvane posljdice gužvanja papira. Na prvi strani savijene pole formata pisma je poimenski popis devetnaest osoba koji slijedi:

  • Dr. Nikola Mandić, pred(sednik) vlade
  • Josip Djebić, nač(elnik) ureda pred(sednika)
  • Ademaga Mesić, čl(an) min(istarskog) savjeta
  • Dr. Mile Budak, (ustaški doglavnik, op. APF)
  • Lavoslav Milić, g(e)n(e)r(a)l, zast. naj. min.
  • Prebeg Viktor, g(e)n(e)r(a)l
  • Dr. Pavao Canki, min(istar) pravosudja
  • Dr. Julija Makanac, min(istar) prosvj(ete)
  • Marko Lovoković, glavar ureda ministra ruda
  • Dr. Fedor Čačić, drž(avni) tajnik min(istarstva) trg(ovine)
  • Steifel Nikola, admiral
  • Tudor Adolf, pukovnik
  • Benak Alexandar, izv(odjač) posl(ova) i.(?) op(?) min(istarstva)
  • Benak Štefica, žena
  • Benak Aleksandar, savetnik odelenja min(istarstva) unut(ašnjih) poslova
  • Benak Ružica, žena ministr. posl(anika?) i dijete Dragutin
  • Dr. Bruno Nardeli, drž(avni) tajnik min(istarstva) unutr(ašnjih)
  • Juco Rukavina, puk(ovnik) i viječnik, jedan od najpoz(atijih) krvnika

Zadnji, Rukavina je napisan s grafitnom olovkom i istim rukopisom dok su svi prije popisani tintom. S istom grafitnom olovkom i vjerojatno istom rukom je »označeno« njih petnaest: (Mandić, Djebić, Mesić, Budak, Milić, Prebeg, Canki, Makanec, Loviković, Čačić, Steifl, Tudor, Benak (Alexandar), Benak (Štefica), Rukavina. Označeni so bili očito odabrani za transport v Zagreb.

Na zadnjoj stranci so zapisane žene

  • Julija Mandić
  • Djebić Anica sa 3 (?) djece
  • Ana Budak i Grozda

pod njima

  • Dr. Ivan Alpi Rauh
  • Dr. Zvonimir Cihlar

kojima su dopisani upitnici.

Na unutranjoj trećoj stranici je dopisano s istom tintom i istim rukopisom:

  • Dolinar Barica, Lipnik,
  • Marica Grajšek, Varaždin,
  • Mira Rener – gener (?), Osijek.

Pripisano: kući i u zagradama: engl(ezi) predali ustašima

Na istoj stranici je s drugom tintom i drugim rukopisom zapisano:
biskup Rožman logor Finktrink (Viktring – Vetrinj, napomena avtor) kod Klagenfurta, potpis Skrbec sr in 13/V – 45.
S plavom olokom je napisana i adresa: Mašinskog 17./ stan OZNE,
možda je riječ o adresi u Zagrebu gdje je bilo potrebno transportirati grupu od 15 zatočenika.

O drugoj grupi hrvatskih izbjeglica je manje podatka. U Škofja Loku je došla između 15. i 18. svibnja 1945. Ta druga, veća skupina, je pripadala većem željezničkom transportu civila koji je bio zaustavljen 9. svibnja 1945. u Jesenicama[47]. Po nekim izvorima tih izbjeglica je bilo približno 300[48], po nekima čak od 500 do 600[49]. Posljednja brojka bi mogla biti pretjerana što je ukazao i Franc Perme u Crngrobu 4. lipnja 2001. koji je govorio o 200 dovedenih Hrvata iz Radovljice[50] iako piše v svojoj zadnjoj knjizi i o broju 600. To odgovara drugim svjedočenjima[51]. Izbjeglice su na željezničkoj postaji bile nekoliko dana  pod stražom u zaključanim vagonima na kolosjecima [52]. Po drugim izvorima su se izbjeglice prilično slobodno gibale te su u nedalekom Traškom potoku (potok na Trati) prali rublje i kupovali hranu na drugoj strani ceste u trgovini s mješovitom robom kod Joška Vebera i odlazili u obližnju gostionicu Kod Anzelca (Zakotnik). Na Trati so ostali navodno do 20. ili 23. maja 1945.
U jednoj od tih skupina su bili i Mađari[53] međutim ne zna se da li su bili iz Mađarske ili Hrvatske. Perme također piše o Mađarima v Crngrobu.

ljekarna_stemar_balant_prostorije

SLIKA – Burdychove ljekarne (1), Štemarovih (2), in Balantovih gospodarskih zgrada (3).

Balantove zgrade gdje je sudbina zadesila hrvatske zatočenike više ne postoje i već ih je nadomjestila autobusna postaja koja je još u gradnji. Pogled sa škofjaloškog dvorca početkom šestdesetih godina. Fotoarhiv obitelji Burdych.

crngrob_faksimil_burdychovog_popisa

SLIKA – Faksimil «Burdychovega popisa«

Pisac »Budrychovega popisa« sa saslušanja hrvatskih zatočenika iz baraka na Pahovčevom brdu je bio sudeći po rukopisu i upotrebljenoj terminologiji vjerojatno školovan čovjek hrvatskog podrijetla, možda oficir JA ili OZNE. Arhiv Loškoga muzeja.

Opće uvjerenje je da u Loškom dvorcu nije bilo Hrvata koji su kasnije stradali u Crngrobu. S 100% sigurnošću to ne možemo tvrditi[54]. Jedan od tadašnjih stražara na dužnosti u dvorcu niječe boravak Hrvata u dvorcu[55] dočim neki drugi govore o njima[56]. Čak i stražar transporta Hrvata iz Kamnitnika koji je odlazio u dvorac po hranu za stražare govori o hrvatskim zatočenicima u dvorcu[57]. Postoji mogućnost da je u ovom slučaju riječ o skupini mađarskih časnika koji su bili uhvaćeni tijekom bijega prema Italiji i zatočeni u dvorcu.
U  posljednje vrijeme su se pojavile naznake koje govore kako je bio broj hrvatskih zatočenika u Škofja Loki još znatno veći. Da li je riječ o bitnijem koncentracijsko logoru na Kamnitniku ili u Loškem dvorcu, ili čak negdje drugdje za sada nismo provjeravali. Saznali smo za bar još jednu grupu hrvatskih izbjeglica koju su engleske okupacijske snage u Koruškoj 20. svibnja 1945. predale našim vlastima. Vjeruje se da je taj konvoj došao u Škofja Loku 21. svibnja[58].

Likvidacije izbjeglica u Crngrobu

Gdje ste odveli sve te ljude?
Radit kod Štineta i Porente!

Katka iz Papirnice, Frenckov Francelj.[59]

Najviše podataka i svjedoka potvrđuje pretpostavku da su se masovne likvidacije izbjeglica u Crngrobu izvodile uglavnom između 22. in 25. svibnja 1945. Dopuštamo i mogućnost da su se likvidacije u manjem obujmu događale već 20. svibnja i nastavile i nakon svibnja 1945.
Izbjeglice iz Trate su po mraku kamionima odvozili kroz Virmaše i Gorajte, pokraj Papirnice u Crngrob[60]. Izbjeglice iz Kamnitnika[61] su odvozili s autobusom[62] Vojničkom cestom (nap. a. Vojaška cesta) (danas Partizanska cesta) pokraj vatrogasnog doma i Jamnikovog poda[63], pokraj Papirnice i Pevnoga u Crngrob. Ne isključujemo ni mogućnost da su izbjeglice iz Kamnitnika i iz Dvorca vozili i kamionima u Crngrob ali čini se da su u Crngrob odlazile pješke iz Trate, Dvorca i čak sa željezničke postaje u Žabnici. Iz vozila su zatočenici izlazili prije sela na ledini ispod Balantove šume i pješke pod stražom odlazili do “mežnarije” (op. a. mežnar je laik koji pomaže u župi, a mežnarija zgrada(e) u Crkvenom posjedu) . Ondje su zatvoreni u sjenik iznad staje. Pojedinačno su zatočenike izvodili u staju gdje su se skinuli do donjeg rublja. Vezane u trojke[64] vodili su u Balantovo šumu smreka (nap. a. Balantovo smrečje) i tamo likvidirali. Prva skupina hrvatskih izbjeglica, pretpostavlja se da je riječ o ženama iz Trate je bila zakopana na najudaljenijoj lokaciji ispod Hudičevih štenga (nap. a. Đavoljih stuba) u iskopanu jamu veličine 4 x 3 m[65]. Da su bile prve ubijene žene svjedoče i dva Crngrobljana Marija Jamnik, Pšavnkova i Tone Logonder, Babnkov. Sljedeća dva dana su likvidirane bacali u 4 krška ponora i nakon njihovog  popunjenja vjerojatno još u vrtače i iskopane jame ispod ponora. Treći dan likvidacija je dio zatočenika pokušao pobjeći iz “mežnarije” (nap.a. staja i sjenik iznad nje) tijekom požara u njoj. Jedan zatočenik je upucan kad je iskočio iz kuće, dvojici je uspelo pobjeći ali su njih domaćini iz Bitnja vratili i obojica su strijeljana. Naime obojica su uspjeli doći tijekom bijega do Bitnja. Vjeruje se da se bijeg dogodio po mraku 24. svibnja. Nakon toga događaja žrtve nisu više vodili do “mežnarije” već su iz vozila koja su stala u Šumi smreka ili pješačeći cijelim putem direktno vodili na stratišta.

Skupina iz koje su pokušali pobjeći je bila vjerojatno treća i zadnja skupina iz Kamnitnika. Petnajst članova je izgorilo ili se ugušilo, dio njih je strijeljan i svi su sljedeći dan zakopani u vrtači u šumi pokraj ceste[66].
Odbačenu odjeću i ručnu prtljagu su kamioni odvozili u Loški dvorac[67]. Na početku su odbačene stvari tovarili ispred “mežnarije” da bi kasnije nakon požara u “mežnariji” stvari tovarili u Balantove šumi smreka.

crngrob_svjedok_marija_jamnik_psavnikova

SLIKA – Svjedok Marija Jamnik, Pšavnkova

Svjedok događaja u Crngrobu Marija Jamnik, Pšavnkova, prva susjeda “mežnarije”. Foto A. P. Florjančič, srpanj 2001.

Grobišta v Crngrobu

koliko voska iznad imena, s svom težinom postojanja
položenima u snježno ništavilo,
i s još više suza podebljana
kosturnica za spavanje, crn-
grob.
N. Grafenauer, Crngrob, NR, 1983

Posljeratne masovne likvidacije su bile planirane i organizacijski dobro provedene. To vrijedi prije svega za Crngrob. U blizini su postojali prelazni koncentracijski logori za izbjeglice u Trati, Kamnitniku i u Loškom dvorcu. Mjesto likvidacija je van većih komunikacija i relativno je usamljeno. Većina rijetkih žitelja su bili lojalni partizanskom pokretu i mnogi među njima su bili njegovi aktivni članovi. Kod organizacije i provedbe su dobro surađivali domaći, republički in savezni akteri crngrobaljskih događaja. Bitan kriterij za odabir su bila dobra svojstva reljefa. Brojni krški ponori i vrtače su bila naime pogodna mjesta za brzo uklanjanje leševa. Šumsko okruženje je također prigušilo rafale mitraljeza i strojnica i skrivalo likvidacije od vanjskih promatrača. Nakon toga je bilo jednostavno nadzirati grobišta.

crngrob_katastar_položaj_grobišta

SLIKA – Katastrski nacrt k. o. Pevno

Položaji grobišta i oznaka na isječku katastrskog nacrta k. o. Pevno u mjerilu 1:2880. Po skici F. Gabera in F. Podnara iz 1991. Arhiv Loškog muzeja

U Crngrobu uz potočić Oček je sjenovita, lagana i vlažna zemlja i zato pogodna  za kopanje in zatrpavanje.

Za kraške ponore ili vrtače crngrobaljskih grobišta u kojima se po vjerovanju nalaze žrtve ne posjedujemo nikakve dokumentirane podatke. Po izjavama već citiranog domaćina nekadašnja 4 otkrivena ponora su relativno velika i usporediva s Matjaževim ponorom u Pevnom. Za Matjažev ponor znamo da je dubok približno 15 metara i prilično razgranat. Predviđamo da su crngrobaljski ponori približnog istog ranga ali je nivo vode v njima viši zbog visoke erozijske determinante. Njihove točne dimenzije ne možemo znati .

Tijekom evidentiranja pojedinačnih lokacija grobišta smo si pomagali prije svega s radnom skicom na kopiji katastrskega nacrta k. o. Pevno Obćine Škofja Loka u mjerilu 1:2880. U našem radu nismo obavljali geodetska ili bilo kakva druga mjerenja. Zato smo za naše potrebe u srpnju 2001. na terenu identificirali lokacije s suautorom skice i nakon toga još dodatno uz pomoć domačina koji teren dobro poznaje i bio je prisutan na dijelu događaja u Crngrobu, konkrektno neposredno tijekom zatrpavanja jedne od skupina žrtava. Za opis lokacija nismo upotrijebili geodetska mjerenja, relativne oddaljenosti od Crvene oznake i križanja smo odredili jednostavno koracima.

V nastavku opisujemo samo grobišta, koja su bila označena na radnoj skici odnosno karti Komisije za grobišta iz 1991. i opisana u bilješci MDDSZ 18. studenog 1994. te grobište odnosno ponor u Pevnom.

Grobišče br. 1 s obilježjem, križem

Na parceli broj 941/55, k. o. Pevno, vlasništvo KŽK
Osemdeset koraka, približno 72 m, putem od prometnega znaka, 10 m iza zadnje kuće v Crngrobu prema Škofji Loki, je s desne strane ceste obilježje, veliki drveni križ. Iza tog obilježja, udaljenog 8 metara od ceste nalazi se vrtača koja je obrasla smrekama, kestenjem i ostalim raslinjem. Promjer vrtača iznosi desetak metara i dubine je tri metra. U njej su zakopani leševi petnaest muškarac koji su izgorjeli u “mežnariji”. Neke od žrtava su bile pred spaljivanjem ubijene vatrenim oružjem.

Grobište br. 2 s obilježjem, križem

Na parcelni broj 941/53, k. o. Pevno, vlasnik Stane Bernik, Jurkov iz Žabnice
Na lijevoj strani ceste, približno 220 m od Crvene oznake prema Crngrobu je križanje. Nakon približno sto metara putem v smjeru severozapad na lijevoj strani neposredno uz put nalazi se drveno obilježje. Uz njega je zatrpan ponor s nepoznatim brojem žrtava. Površina je lagano ulegnuta.

crngrob_gaber_demsar

SLIKA – Gaber in Demšar

Članovi Komisije za grobišta Franc Gaber i njezin predsjednik Vincencij Demšar na jednom od crngrobaljskih grobišta 1994.

Grobišta broj. 3 i 4 s obilježjem, križem.

Nalaze se na parceli broj 941/55, k. o. Pevno, vlasnika Staneta Bernika, Jurkov i na parceli broj 941/53, k. o. Pevno u vlasništvu KŽK.
Sedamdeset i dva metra od grobišta broj. 2 s križem nalazi se na lijevoj strani uz put drveno obilježje. Tu se u stvari nalaze dva zatrpana ponora s nepoznatim brojem žrtava. Preko gornjeg ponora nasut je put. Ispod donjeg ponora se nalazi drugo grobište udaljeno od puta odnosno obilježja četiri metra. V pola metra dubokoj udubini nalazi se očuvan prvobitni mali drveni križ. V najbližoj okolini prema potoku Oček vjeruje se postoji još nekoliko grobova. Broj žrtava u tim grobištima nije poznato.

Grobište br. 5 nema obilježje

Grobište na desnoj strani puta lijevo ograničava potočić. Grobište je udaljeno približno sedamdeset metrova od prošlog obilježja. Nalazi se na graničnom području parcele broj 941/53, k. o. Pevno u vlasništvu KŽK i parcele broj 941/55, k. o. Pevno u vlasništvu Staneta Bernika. Grobiščte se nalazi u četvrtom ponoru i obilato je nasuto i tako je taj prostor porvnat. Ljudi pale svijeće na panju visoko otpiljene smreke. Broj žrtava je nepoznat.

Grobišče br. 6 s obilježjem

Na kraju uske doline put završava ušćem dva potočića. Veći desni naziva se Oček, manji lijevi pada po kamenoj kaskadi Đavoljih stuba (Hudičeve štenge) i zato se to mjesto zove Hudičeve štenge. Grobište je na parceli broj 941/54, k. o. Pevno u vlasništvu KŽK.
Grobišče se nalazi u jami približnih dimenzija 4 m x 3 m. Nakon naknadnog visokog nasipanja služilo je kao okretište vozilima za izvlačenje i tovarenje drva. Vjeruje se da je u tom grobištu više desetaka muškaraca i žena.

crngrob_tone_logonder_grobiste_6

SLIKA – Tone Logonder pod Hudičevimi štengami

Svjedok Tone Logonder, Babnkov pred obilježjem uz grobište br. 6 ispod Hudičevih stuba 2001. Foto A. P. Florjančič

Grobište u Pevnu je bez obilježja

Jedini poznati ponor u okolini crngrobaljskih grobišta kojega možemo povezatu s događajima u Crngrobu nalazi se u Matjaževvom ponoru (Matjaževo brezno) zvanog i Flančnk iza susjednog sela Pevno koji je udaljen od Crngroba oko jedan kilometar. Nazi se u šumi Za Golobež na parcelni broj 436, k. o. Pevno, vlasnika Jaka Porenta, Pevno 1. Uzak ulaz (80 x 30 cm) u ponor je na sjevernoj strani padine vrtače široke približno 30 m i zarasle rastlinjem. Dubok je od 15 do 22 m i na dnu se snažno grana.
Po svjedočenju Božnara iz obližnjeg Moškrina su nakon Drugog svjetskog rata u tu jamu bacali belogardiste odnosno neke druge žrtve čistki. 1984.  su se u ponor spustili školski prijatelji Marjan Božnar, Marjan Rolih i Matija Hiršenfelder. Konopom ih je osiguravao i u jamu spuštao jamo Tone Hiršenfelder, otac jednog od tadašnjih osnovnoškolaca. V jami su pronašli manje vjeruje se ljudske kosti in tri dijela tjemena lubanja. Na jednu od lubanja je prijanjao dio lista nekakvog  srpskohrvatskog časopisa, pretpostavlja se u latinici. Nakon pregleda lubanja na površini lubanje su vratili u ponor.[68]
Zadnje spuštanje Društva za istraživanje podzemlja Škofja Loka (nap. a. Društvo za raziskovanje podzemlja Škofja Loka) u ponor je obavljeno 21. 6. 1997.

crngrob_pevno_skica

SLIKA – skica ponora u Pevnu

Matjažev brezen ili Flančnk na slici predstavlja početak oko četiristo metara dugog sistema Matjaževe jame. Gregor Pintar, autor karte je među hrpom kostiju prepoznao ljudske natkoljenice.

Uređenje grobišta

Nek’ leži nepokopan, iznakažen,
raskidan od grabljivica i pasa proždrljivih.
Sofokles[69]

Leševi žrtava so bili zakopani plitko i na brzinu. Na površnu su ubrzo isplivali dijelovi leševa i zbog toga se u okolini širio smrad na koji su službeno upozoravale lokalne vlasti. Životinje su raznosile ostatke leševa. Zbog krške poroznosti tla je voda, koja se cijedila kroz grobišta u Crngrobu u potočić Oček s područja zatrpanih leševa, bila mutna i smrdljiva. To također vrijedilo za pevniške ponore odnosno ponor. Ljudima su zabranili korištenje vode iz potoka Planica, Pevniškog potoka i Očke.
Oni koji su sudjelovali u dogđajima u Crngrobu su pokušavali što bolje sakriti tragove likvidacija. Odmah nakon događaja su sistematiski kupili sve što je ostalo nakon žrtava[70]. O »spremanju« grobišta v Crngrobu i Pevnom nema podataka mada po svjedočenjima nekih domaćina su sve do kraja 1947 više puta dolazili pokriveni vojni kamioni. Gibanje na teritoriju grobišta je bilo zabranjeno kao i javni govor o njima.
Ljudji su počeli s kroz neko vrijeme potajno odnositi cvijeće i paliti svijeće na grobovima. Na početku su većinom dolazili od drugdje, vjeruje se da su bili rođaci iz Hrvatske. U pedesetim godinama su počeli pojedinačno dolaziti i ispitivati gdje su grobovi. Kasneje su i domaćini počeli postavljati male jednostavne križeve i paliti svijeće na pojedinim mjestima. Veliko obilježje uz makadamski put između sela Crngrob i Crvenom oznakom pred Balantovom šumom smreka, križ s raspelom, su postavili odbori slovneskih kršćanskih demokrata gorenjskih općina 22. lipnja 1990. Tom prilikom je ljubljanski nadbiskup dr. Alojzij Šuštar darovao misu za pomirbu uz nazočnost brojnih dekanijskih in drugih svećenika. Komisija za grobišta je zajedno s škofjaloškim komunalnim poduzećem u listopadu 1991. uredila lokacije četiriju grobišta postavivši četiri mala drvena križa[71].

crngrob_paljenje_svijeca_br5_kuzatko

SLIKA – Paljenje svijeća na grobištu br. 5

Posjetitelji često pale svijeće i na grobištu broj 5 gdje ne postoji obilježje. Drugi s desne je Želimir Kužatko, jedan od idejnih začetnika za postavljanje križeva u Balantovoj šumi smreka. Foto A. P. Florjančič

U svibnju 2001. su Odbor za istraživanje i obilježavanje žrtava porača (nap. a. Odbor za raziskovanje in obeleževanje povojnih žrtev v Sloveniji) i Savez hrvatskih društava Slovenije i Slovensko društvo za uređenje prešućenih grobova (nap a. Slovensko Društvo za ureditev zamolčanih grobov) postavili štiri drvena razpela kraj nekih grobišta u Crngrobu. Betonska podnožja s sidrom za drvene križeve veličine 2 metra izvela je škofjaloška tvrtka Tehnik a troškove za njih je pokrio ljubljanski poduzetnik Tunjo Matijević. Tijekom tradicionalnog hodočašća na duhovni ponedjeljak, 4. lipnja 2001, rektor crngrobaljske crkve, starološki župnik dr. Lojze Snoj, je darovao sv. misu u 16. sati za žrtve, za sve koji su na njoj sudjelovali, za sve pokojne i žive. Nakon nje je slijedio blagoslov novih raspela, velikih drvenih križeva na grobovima ubijenih nakon kraja Drugog svjetskog rata u Crngrobu[72]. Uz domaće hodočasnike misi, križnom putu s posvetom križeva i zaključnom komemorativnom dijelu prisustvovali su i hodočasnici iz Hrvatske. Uz predsjednika hrvatskog odbora gdin. Želimira Kužatka i predsjednika slovenskega društva g. Franca Permea nazočili su i škofjaloški župan gdin. Igor Draksler, dr. Jože Pučnik, predstavnik hrvatskog veleposlanstva u Ljubljani, predsjednici i predstavnici hrvatskih društava za uređenje prešućenih grobova i društava političkih zatvorenika te rodbina crngrobaljskih žrtava iz Hercegovine, Varaždina, Ljubuškog, Uskoplja, Cesargrada (Klanjca), Sarajeva, društvo vitezova Mostara i drugi. Pokraj obilježja Pod hudičevimi štengami je o sudbini transporta zatočenih Hrvata govorio Franc Perme, Bojan Kožica je pročitao svoju elegiju posvećenu preživjelom dječaku – izbjeglici Želimiru Kužatku koji je podijelo priznanja s replikama Ordena HPZ Zrinskoga i Frankopana najzaslužnijima za postavljanje novih obilježja in za djelatnosti povezanima s otkrivanjem masovnih posljeratnih grobišta. V kulturnom programu je pjevao moški cerkveni zbor sv. Jurija pod vodstvom zborovođe Andreja Žagara. Zapravo je baš taj događaj potakao samog autora da je za čitatelje godišnjaka Loški vidici (nap. a. Loški razgledi) pripremio prilog o događajima koji su se dogodili 23., 24. i 25. svibnja 1945 u Crngrobu.

crngrob_perme_snoj_2001

SLIKA – Blagoslov križeva

Franc Perme uz starološkog župnika dr. Alojza Snoja govori na blagoslovu križeva v Crngrobu 4. lipnja 2001.. Foto Ž. Kužatko.

crngrob_2001_07_04_komemoracija

SLIKA – Komemoracija 4. srpnja 2001 u Crngrobu

Komemorativnoj svečanosti 4. srpnja 2001 godine u Crngrobu nazočilo je nekoliko stotina domaćin i hrvatskih hodočasnika. FOTO: A. P. Florjančič

Da li su u Crngrobu i slovenski domobrani?

V arhivima odnosno popisima (UDBE, nap. autora)
  u principu nije pisalo gdje je tko ubijen …
E. K. načelnik UDBE[73]

Već od samog početa postoji uvjerenje da su među posljeratnim žrtvama i (slovenski) domobrani. Između ostalih to je bilo više puta objavljeno i u Taboru, časopisu Udruženja slovenskih protukomunista iz Buenos Airesa[74]. I nekolika svjedočenja Marije Jamnik, Pšavnkove iz Crngroba govore o slikama i dnevniku odnosno bilješkama za koje se vjeruju da su pripadali Slovencima vraćenima iz Viktringa – Klagenfurta. Članovi škofjaloške Komisije za grobišta također navode »da je vjerojatno nekoliko dana nakon likvidacija Hrvata v okolini Crngroba likvidiran i dio domobrana koji je ostao u Škofja Loci (drugi dio je transportiran u Škofove zavode v Šentvidu)«[75]. O slovenskim domobranima u Crngrobu koji su vraćeni iz austrijske Koruške piše i Andrej Glavan[76]. Preživjeli domobran, vraćen iz Viktringa – Klagenfurt 28. svibnja. 1945., koji je bio zatvoren u Loškom dvorcu do 14. srpnja 1945., govori o strijeljanju slovenskih domobrana v Crngrobu[77].

Da li su slovenski domobrani zakopani u Crngrobu zajedno s Hrvatima za sada nije moguće utvrditi. Tri domobrana (Franc Müller iz Šutne 48, Anton Košir iz Šutne 45 i Jože Pevec iz Virmaša) su likvidirali domaći partizani vjerojatno u kolovozu 1945. nakon amnestije i nakon njihova puštanja iz zatvora (Škofovi zavodi u Šentvidu). Vjeruje se da su zakopani pokraj današnjeg strelišta u Crngrobu. Na drugoj strani Crngroba, na rubu šume kod Moškrina, je bilo likvidirano još šest domobrana koji su bili zatvoreni u Loškom dvorcu. Među njima trojica su bili domaćini: Anton Jenko iz Virloga 2, Janez Gaber, Liscov iz Trnja i Anton Božnar iz Moškrina (kod Jošta), rođen v Gabrku »kod Tineta«. [78]

Zaključak

»Nije (bilo tada) teško ubiti čovjeka,
teško je (sada) živjeti s tim«.
Izjava preživjeloga domobrana L. J.,
vraćenoga 28. svibnja 1945. iz Viktringa – Klagenfurt,
koji je bio zatočen u Loškom dvorcu.

Škofja Loka je imala bitnu ulogu u posljeratnim masovnim likvidacijama vraćenih pripadnika različitih naoružanih protupartizanskih formacija, protivnika NOB i OF, predratnih i međuratnih industrijalaca, veleposjednika, pripadnika drugih narodnosti in ostalih civilnih izbjeglica, protivnika i potencialnih protivnika nove revolucionarne vlasti.

Organizatorima i izvršiteljima likvidacija je Škofja Loka s najbližom okolinom nudila odgovarajuće prirodne i potrebne logističke uvjete:

  • Nalazila se blizu glavnog »izvora« izbjeglica uhvaćenih od strane JA u gornjem dijelu Savinjske doline, Tržiču i Ljubelju te repatriranih iz Austrije naročito iz Rosenbacha (Podrožca) odnosno iz Viktringa – Klagenfurt (Vetrinj).
  • Transport izbjeglica u povratku bio je apsolutno pod nadzorom. U ono vrijeme je to bio prije svega željeznički promet. Škofja Loka je imela u Trati odgovarajuću ranžirnu željezničku postaju s šest kolosjeka. U susjednoj Žabnici su postojala još dva željeznička kolosjeka.
  • U tadašnjim ispraznjenim prostorijama bilo je moguće prihvatiti veći broj ljudi. To su bili prelazni koncentracijski logori; manji u Kamnitniku i veći u Loškom dvorcu zajedno s cijelim samostanom časnih sestara. Dodatni kapaciteti su se nalazili na željezničkoj postaji i u prostorijama Caglliarijeve pilane u Trati.
  • Krški teren s vrtačama i ponorima te lagana zemlja primjerena za brzo zatrpavanje velikog broja leševa[79]. V našem primjeru su to bili  prije svega lako dostupni krški ponori i manje, dublje udubine u Crngrobu i njegovoj okolini te lagana i dovoljno duboka zemlja.
  • Za zahtjevnu provedbu je bilo dovolno odgovarajućih kadrova. Na prostoru Škofja Loke je bio vrlo razvijen partizanski pokret s brojnim pripadnicima OZNE i KNOJa. U našem primjeru su poslana i  pojačanja iz centra.

Brze i »neselektivne« likvidacije hrvatskih izbjeglica u Crngrobu su  odraz tadašnje doktrine »čišćenja« protivnika nove revolucionarne vlasti. Naime nije bilo za očekivati da će se izbjeglice vratiti kućama u kratkom roku zbog tadašnjih problema u transportu. Na takav način bi znatan dio mogao čak i »izbjegnuti kaznu« jer je bila ubrzo očekivana opća amnestija. Uz to je je bio već dogovoren novi povratak još većeg broja repatriranih iz Austrije i zato je bilo potrebno što prije pripremiti prostor za prihvat. Moguće je i da je bila Slovenija već u naprijed odabrana zbog pretežito neslovenskog podrijetla predviđenih žrtava posljeratnih izvansudskih likvidacija.
Grobišta v Crngrobu je moguće relativno dobro identificirati. Na nekim lokacijama je došlo do propadanja tla dok na drugima su grobišta prekrivena debljim slojem pijeska (nap. a. materiala kao osnove za cestu).
Veći problem je broj žrtava. Po nama poznatim podatcima možemo njihov broj ocijeniti između 200 i 300 gdje računamo na odstupanja i veća od 50%. Vjeruje se da među  žrtvama u Crngrobu nema djece iako se ponekad spominje Matjažev brezen iza Pevnog[80]. Samo jedan neprovjereni podatak da se djeca nalaze i u Lipici treba prihvatiti s oprezom. Čini se da su djecu izbjeglica iz Trate odvojili od roditelja još prije njihovog transporta u Crngrob. Gdje su završila djeca ne znamo[81]. Postoji mogućnost da su djecu odvezli vlakom prema Hrvatskoj.[82]
V Crngrobu in v njegovi bližoj okolini su vjerojatno likvidirani i slovenski domobrani. Broj tih žrtava i mjesta gdje su zakopani ne znamo. O mogućoj »grobarskoj« ulozi njemačkih vojnih zarobljenika nije ništa poznato. U Crngrobu je navodno najveće stratište i mjesto jednokratne masovne smrti v škofjaloškoj povjesti.

Što napraviti u budućnosti?

Antigona je pronašla Polinika!
Tamo dolje v vrtu, gledajte,
s golim rukama je iskopala grob,
stavlja ga u grob, zemljom prekriva.
Dominik Smole[83]

Imalo bi smisla i bilo bi primjerno da se teren posljeratnih grobišta u Crngrobu geodetsko izmjeri i da se identificiraju grobišča te sva obilježja unesu u detaljnu kartu odnosno se napravi takozvani temeljni tipografski nacrt v mjerilu 1: 5000. Uz to se preporučuje geofizikalno istraživanje geološkim radarom i geokenijska analiza i određivanje koncentracije fosfora. Za svaku lokaciju je potrebno napraviti odgovarajuću istraživačku sondu dok treba ponore istražiti speleološkim metodama. Svako grobište nakon toga otkopati po arheološkim kriterijima i potrebnim pietetom, ostatke žrtava i moguće druge ostatke prostorski pozicionirati i dosljedno pohraniti i tako na njima omogućiti naknadna odgovarajuća istraživanja. Takav pristup, pogotovo uz potporu metode DNK analize[84], može postati s uključenjem institucija države Slovenije, Hrvatske i odgovarajućih domaćih i evropskih istraživačkih organizacija bitan oblik međunarodne stručne in znanstvene suradnje te manifestacija humanosti. Pojedinačne kosture odnosno odvojene ostatke treba pohraniti u odvojenim metalin kasetama te ih pohraniti u jedinstven osarij, kosturnicu, u skladu s civiliziranim običajima i s uvažavanjem urbanizma. Patolog dr. Anton Dolenc smatra da je potrebno obaviti osnovni korak: »Za sistematsko utvrđenje broja žrtava potrebna je eshumacija i identifikacija leševa.«[85].

Na tj način događaji u Crngrobu ne će biti više tabu i stalni izvori nesporazuma, zloslutnosti i tjeskobe, već će moći ljudima donijeti mir i olajkšanje i na tja način postati sastavni dio naših života kao što već postaju sastavni dio slovenske literature[86]. U Crngrobu postoji mogućnost udruživanja novog memorialnog sadržaja i bogate hodočasničke tradicije što može biti mjestu samo na korist.

crngrob_vijenac_hrvata

SLIKA – Vijenac i svijeće Hrvata

Vijenac i svijeće Hrvata ispod obilježja na duhovni ponedeljek 2001. Foto A. P. Florjančič

Upotrebljene skraćenice

Događaji u Crngrobu – Izvansudske likvidacije hrvatskih izbjeglica između 20. i 25. svibnja 1945
DFJ – Demokratična federativna Jugoslavija (7. 3. 1945 – 31. 1. 1946)
FNRJ – Federativna narodna republika Jugoslavija (31. 1. 1946 – 1963)
JA – Jugoslovenska armija osnovana 1. ožujka 1945 iz NOV POJ (Narodno oslobodilačka vojska partizanskih odreda Jugoslavije). 1960. je preimenovana u JNA – Jugoslovanska narodna armija.
KNOJ – Korpus narodne obrane Jugoslavije. Osnovan 15. 8. 1944 s dominantnim zadatkom uništavanjem neprijateljskih skupina na oslobođenom teritoriju. V KNOJ su bile v Sloveniji uključene vse postrojbe VDV (Vojska državne varnosti (sigurnosti)). Tako je u listopadu 1944. formirana II. (slovenska) divizija KNOJ. U vrijeme odlobođenja je ta divizija brojala oko 15.000 ljudi[87]
Komisija za grobišta – Komisija za utvrđivanje in uređenje grobišta, istraživanje posljeratnih likvidacija i drugih nepravilnosti Skupštine općine Škofja Loka, osnovana 28. 11. 1990, prestala s radom 1994. godine
KPS – Komunistička partija Slovenije, osnovana 1937., do 1941. Komunistična stranka Slovenije, od 1952. ZKS – Zveza (Savez) komunista Slovenije. Nakon Dolomitske izjave 1942. i sve do 1990. bila je jedina dozvoljena stranka kod nas i imala je praktički apsolutnu vlast.
KŽK – Kmetijsko živilski kombinat (Merkur – KŽK-Kmetijstvo), Begunjska 5, Kranj
MDDSZ – Ministrstvo za rad, obitelj in socialna pitanja, u biti riječ je o zabilješkama sestanka Cirile Tomšič, savjetnice u spomenutom ministarstvu, koji je održan 9. 11. 1994. u ministarstvu i posjeta nekih lokacija dana 18. 11. 1994.
NDH – Nezavisna država Hrvatska  (1941 – 1945), kvislinška država na teritoriju večine današnjeg terotorija Hrvatske, cijele Bosne i Hercegovine te dijela srpske Vojvodine.
OF – Oslobodilačka fronta (slovenskoga naroda), politička organizacija i masovni pokret Slovenaca od 1941 do 1952. Osnovana je bila 26. travnja 1945. kao Antiimperialistička fronta. Članovima osnivačima Komunistične partije Slovenije, krščanskim socialistima, demokratskim sokolovima i kulturnim radnicima se 1941. pridružilo više od dest drugih  skupina.
OZNA –Odjeljenje za zaščitu naroda. Državni represivni organ s zadatkom osiguranja t.z. revolucionarne stjecanja. OZNA, tajna politička policija je bila osnovana 13. svibnja 1944. V Sloveniji je tada u nju prešla VOS (Varnostno obveščevalna služba …. Sigurnosno obavjestna služba). U proljeće 1946. se OZNA preimenovala u UDBa, Upravo državne varnosti, na sprskom UDB (Uprava državne bezbednosti).
Pučnikova komisija – Istražno povjerenstvo (slovenske skupštine) Državnega zbora za istraživanje posljeratnih masovnih likvidacija, pravno sumjivih procesa i drugih sličnih nepravilnosti.
SFRJ – Socialistična federativna republika Jugoslavija (1963 – 25. 6. 1991).
ZZB – Područno udruženje saveza boraca i sudionika NOB Škofja Loka

Svjedoci in prenositelji podatka

Ivanka Bergant, Mruščeva, Stara Loka 150, roj. 20. 4. 1919
Antonija Bernik, Mira, Suška cesta 3, Škofja Loka, roj. 8. 5. 1928
Janez Bogataj, Leskovčev Janko, Poljanska 18, Gorenja vas , roj. 12. 9. 1925
Otokar Burdych, Oti, Sorška cesta 5, Škofja Loka, roj. 8. 12. 1927
Josip Corelj, Zagreb
Avgust Doljak, Trata 4, Škofja Loka, roj. 8. 10. 1930,
Andrej Hafner, Frankovo naselje 85, Škofja Loka, roj. 26. 10. 1939
Matija Hiršenfelder, Stara Loka 152, roj. 21. 2. 1971
Marija Jamnik, Pšavnkova Minka, Crngrob 10, roj. 19. 12. 1929
Jakob Jurca, Rado, Brekovice 12, roj. 8. 7. 1927
Alojzija Kralj, Markova Lojzka, Crngrob 8, roj. 22. 6. 1929
Tone Logonder, Babnkov, Crngrob 6, roj. 13. 1. 1929
Marijan Masterl, Kamnitnik 1, Škofja Loka, roj. 17. 11. 1917
Franc Porenta, Mežnarjev, Pevno 10, roj. 2. 2. 1937
Franc Rupar, Kidričeva c.21, Škofja Loka, roj. 20. 12. 1942
Francka Strojan, Potočnikova 6, Škofja Loka, roj. 2. 2. 1919
Janez Šifrer, Gregorc, Žabnica 26, roj. 10. 3. 1927
dr. France Štukl, Kopališka 3, Škofja Loka, roj. 5. 9. 1942
Walter Zakrajšek, Sv. Duh 271, roj. 27. 5. 1967
Janez Žagar, Gaduškov, Kirchweg 6, Mader, Avstrija, roj. 17. 12. 1934

Zahvale

Zahvaljujem se gdinu. Franu Podnaru kustosu za noviju povijest i direktoru Loškega muzeja v Škofja Loki za kritičke smijernice u radu i za dragocjenu pomoć u skupljanju građe i stručan pregled priloga. Hvala direktoru općinske uprave gdinu. Jerneju Prevcu Općine Škofja Loka i Područnom udruženju Savezu boraca in sudionika NOB Škofja Loka za dostup do njihovih arhiva. Hvala dr. Francu Štuklu in gđi. Juditi Šega iz Povijesnog arhiva Ljubljana, Ogranak Škofja Loka za dostup do arhivske građe. Hvala imenovanim in neimenovanim svjedocima i informatorima za niz sitnih ali bitnih podatka i za različitu građu. Druženje sa Želimirom Kužatkom, kontakt s Ivom Žajdelom i Jožom Dežmanom mi je otvorilo nove vidik na donedavno meni malo poznatu problematiku. Hvala kolegi mag. Tomažu Budkoviču za uopzorenja na na prvi pogled nebitne a bitne stvari. I dakako posebna zahvala supruzi Ani s kojom sam, svatko na svoji strani, krao vrijeme za »nebitan« posao.

Škofja Loka, lipanj – prosinac 2001.

[1] Za poposljeratna grobiščta se u Sloveniji konvencionalno koristi sintagma grobišta ubijenih žrtava takozvanih protivnika partizanskog pokreta odnosno NOB (u posljednje vrijeme se primječuje i izraz: nepobjednička strana) u prvim godinama nakon kraja drugog svjetskog rata od strane jugoslovenskih odnosno lokalnih vlasti. (Formalno ta mjesta  postanu  mjesta masonvih likvidacija tek kad su kao takva određena, označena i uređena važećim pravnim propisima.)
[2] Uvodne riječi njihovog referata: Predstavitev nacionalne zbirke »Žrtve druge svetovne vojne in zaradi nje« v Sloveniji na 29. zborovanju slovenskih zgodovinarjev v Izoli leta 1998, Zbornik Množične smrti na Slovenskem, 300 – 306, Zveza zgodovinskih društev Slovenije, Ljubljana, 1999
[3] Jad poraženima! – je rekao galski vojskovođa Brenus 390 godine prije Krista poraženim Rimljanima.
[4] Geoffrey Barraclough, Posledice vojne v Evropi, Teh Times of World History, st. 274 – 275, Dopolnjena izdaja za Jugoslavijo, CZ in DZS, Ljubljana, 1989.
[5] Mitja Ferenc navodi preseljenje 2833 obitelji kočevskih Njemaca koje su je sačinjavalo 11.509 osoba između studenog 1941. i siječnjem 1942. s područja Kočevja na područje uz rijeke Sutlu i Savu, Kočevska izgubljena kulturna dediščina kočevskih Nemcev, st. 39, Muzej novejše zgodovine Ljubljana, Ljubljana 1993. Također o broju nakon rata ubijenih Kočevara (nap. a. Njemci s područja Kočevja) i broju prognanih u Avstriju ne postoje službeni podatci.
[6] Kronološki pregled, Enciklopedija Slovenije, zvezek 15 str. 412, MK, Ljubljana, 2001
[7] Petar S. Brajović, Konačno oslobođenje (Sječanja i obrade), st. 590 – 591, Spektar, Zagreb, 1983.
[8] JA je 1945 nakon kraja rata uhvatila 221.287 vojnika, dočasnika, časnika i general iz sastava Armijske grupe E: 84.453 Nijemava, 57.150 Talijana, 27.398 Austrijanaca, 26.611 Rusa (Vlasovci), 9.425 Poljaka, 4.461 Mađarov, 3.868 Francuza, 3.849 Čehoslovaka, 3.139 Romunja, 387 Belgijaca , 294 Nizozemaca, 90 Luksemburžana, 49 Danaca, 35 Engleza, 29 Švicaraca, 26 Amerikanaca, 9 Norvežana, 7 Španjolaca, 3 Šveđana i po 2 Brazilca i Kanađana. Izvor: Mladenko Colić, Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu 1941 – 1945, st. 401,Vojnoistorijski institut, Beograd, 1988.
[9] Mladenko Colić na isti stranici navodi broj 120.000.
[10] Enciklopedija Slovenije, svezak 15 str. 377, D. Gu., MK, Ljubljana 2001
[11] Stane Granda, Zgodovina Slovenije v nekaj stavkih, Drevesa 8/3, str. 10, Slovensko rodoslovno društvo, Ljubljana, 2001
[12] Dejan Pušenjak, Zdravljenje ran novejše zgodovine, Delo, 30. okt. 2001.
[13] Ivo Žajdela, Moralno breme teži Slovence, Večer, 31. 8. 1999.
[14] Veća kolona od 3.000 Njemaca i 3.000 ustaša se probila još 14. svibnja 1945. kroz dio postrojbi 3. armije JA koja je naknadno došla u Korušku, Brajović, st. 544. Lov na pojedine ustaške postrojbe je trajalo sve do 21. svibnja 1945., Brajović, st. 566.
[15] Samo tako je moguće provjeriti npr. tvrdnju Ivana Puca v članku: Slovensko podzemlje – tristotisoč pobitih?, Mag 35/99, da je v okolini Škofja Loke 4.000 žrtava posljeratnih izvansudskih likvidacija.
[16] Avtorju je za takav popis prenion žitelj Škofja Loke koji ne želi biti imenovan.
[17] D. Dolenc, Če imaš domovino rad, jo boš branil, ne pa izdal, Gorenjski glas, 26. siječanj 1990. (U sastav 4. armije JA je 25. travnja 1945. prešao također 7. (slovenski) korpus NOVJ komandanta generala Franca Poglajena, nap. autora.
[18] »Odmah po završetku rata sve ove jedinice upotrebljene su za čiščenje oslobođene teritorije od zaostalih neprijateljskih grupa, četnika, ustaških, belogardejskih i dugih bandi.«. Citat: polk. Sekula Jolksimović, Formiranje i delatnost Korpusa narodne odbrane Jugoslavije, Okrugli sto, Armije u strategijskoj koncepciji NOR, 15. januar, 1985, Centar za strategijska istraživanja, studije »Maršal Tito«, Beograd, 1986.
[19] Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima je bila potpisana 27. julija 1929 v Ženevi.
[20] Jože Pučnik, Iz arhivov slovenske politične policije, st. 8, Ljubljana, 1996
[21] Seznam ubijenih bi trebala imati neka osoba u Škofja Loki, koji ne će biti dan u javnu uporabu prije njezine smrti, Zabelžka, C. Tomšič, MDDSZ, Arhiv ZZB Škofja Loka, 1994
[22] V Inštitutu za novejšo zgodovino v Ljubljani skupljaju za njihov projekt nacionalne zbirke« Žrtve drugog svjetskog rata in i zbog njega« u Sloveniji samo podatke o mrtvima, koji su posjedovali stalno boravište u Sloveniji  u vrijeme drugog svjetskog rata. Arhiv avtora.
[23] U starološkoj župnoj kronici Liber Memorabilium parochie Loccopol. vet. ab. 1863 za godinu 1945., st. 153-155, događaji u Crngrobu niso spomenuti. Ni u naknadnom upisu u kronici na st. 150-153 o tim događajima nije ništa zapisano. Možda je dio toga obuhvaćeno u rečenici: »Muke u vrijeme rata i prvih godina nakon njega nije moguće opisati«.
[24] Dnevnik Kalanušove obitelji je pisao Jože Žagar st., Stara Loka 49. U prvom dijelu sveska od šezdeset strana je prijepis iz župne kronike Stare Loke. Na kraju je mnogo vrlo detaljnih podataka iz ratnog i poratnog do 22. veljače 1947. Mada ni tu nema ništa o događajima u Crngrobu.
[25] Ivan Žajdela, Slovenskih fantov Crngrob, Mladina, Ljubljana, 22. 12. 1989
[26] Ivan Žajdela, Grobišča brez križa in zvezde, Gorenjski glas, 12. 1. 1990
[27] Igor Guzelj, Rablje iz Crngroba je podžigal honorar v zlatu, Delo plus , Ljubljana, 27. julij, 1990
[28] Branko Tuđen, Tko je bio dr. Mile Budak, Večernji list, Zagreb, 19., 20. 9. 1990
[29] Ivo Žajdela, Slike iz Crngroba, Novo jutro, št. 4/17. april 1991
[30] Ivanka Porenta, Aleš, Domoznanske zanimivosti krajev, Crngrob skozi težke čase, Andrej Glavan, Obnovitvena dela in duhovno dogajanje v Crngrobu, Ivanka Porenta Aleš, Crngrob in okoliške vasi, 180 – 181, 183, st. 193 – 206, Vodniki po Loškem ozemlju, Muzejsko društvo Škofja Loka, Škofja Loka, 1997
[31] Delo, Ljubljana, Dnevnik, Ljubljana, Gorenjski glas, Kranj, Večer, Maribor, Hrvatski domobrani, Zagreb, Jutarnji list, Zagreb, Večerni list, Zagreb, Slobodna Dalmacija, Split, Riječki novi list, Reka, Mladina, Ljubljana, RTS 1, Ljubljana, HTV 1, Zagreb.
[32] Zapisnik 7. zajedničke sjednice Društveno-političkog vijeća, Vijeća udruženog rada i Vijeća mjesnih zajednica dana 28. 11. 1990, broj. 061-5/90, arhiv Općine Škofja Loka, br. mape 06100 – 0002/97, u nastavku Arhiv občine.
[33] Zapisnik 1. sjednice, broj. 595-1/90, Arhiv občine.
[34] Franc Podnar, Franc Gaber, Skica posameznih grobišč in lokacij za postavitev križev, Škofja Loka, 1991. Arhiv Loškega muzeja
[35] Franc Perme, Anton Žitnik, Davorin Žitnik, Slovenija – zamolčani grobovi in njihove žrtve: 1941-1945: zbornik, st. 265-266, Društvo za ureditev zamolčanih grobov Ljubljana; Grosuplje, 1998
[36] Franc Perme Anton Žitnik in drugi, Grobišča Hrvatov in nekaj Madžarov v gozdu pri Crnem Grobu, Slovenija 1941 – 1948 – 1952 : tudi mi smo umrli za domovino : zamolčani grobovi in njihove žrtve, str. 230, Društvo za ureditev zamolčanih grobov, Ljubljana – Grosuplje, 2000
[37] Vincencij Demšar, Moj vtis in spomin na delo v občinski komisiji za povojne nepravilnosti …, Škofja Loka, 15. sep. 2001, Ahiv avtorja.
[38] Elegiju Čovjeku – dječaku, prijatelju mom Želimiru Kužatku, je 4. 6. 2001 autor pročitao na komemoraciji v Crngrobu.
[39] Drugu skupinu visokih dužnosnika NDH ministre: Andriju Artukovića, dr. Josipa Balena, dr. Josu Dumandžića, inž. Ivicu Frkovića, dr. Mata Frkovića, dr. Džaferja Kulenovića, dr. Osmana Kulenovića, Janka Tortića in druge ministre zajedno s Slavkom Kvaternikom i dr. Antom Paveličem na čelu, tada, svibnja 1945., Englezi niso vratili u Jugoslaviju. Po: Dušanu Železnjovu, Rupnikov proces, CZ, Ljubljana, 1980 in Jere Jareb, Ministri NDH nisu pokopani u Sloveniji, Večerni list, okt. 2001, Zagreb.
[40] Za Mandićevu grupu je prvi saznao odred iz Kokre koji je bio tada u Klagenfurtu (Celovcu) ali su njihovu namjeru hvatanja spriječili Englezi. Oko 10. svibnja 1945. je blizini Wörthersee-a (Vrbsko jezero) na spomenutu ministrsku kolonu naletio i motorizirani odjel 4. armije JA pukovnika Boška Šiljegovića, Petar S. Brajović, Konačno oslobođenje str. 349, 350, Zagreb, 1983. (Među bjeguncima je naveden također Ivan Vignjević, vjerojatno dr. Ivan Vidnjević, predsjednik ustaškega prijekog suda koji je bio u lipnju 1945. osuđen na zagrebačkom procesu zajedno s devet visokopozicioniranih dužnosnika NDH označenih na »Burdychovom popisu«, nap. autora).
[41] Branko Tuđen, Tko je bio dr. Mile Budak, Večernji list, Zagreb, 19. 9. 1990
[42] Svjedok Franc Rupar po priči svoje mame, Škofja Loka, 16. 7. 2001
[43] Po tvrdnjama pripadnika OZNE iz Škofja Loke koji nije želio biti imenovan, u spomenutim barakama vojnici IV. armije JA. Skupina oko petdeset Hrvata je bila pod stražom pod vedrim nebom iza Kamnitnika iznad vojarne.
[44] Svjedok O. Burdych je čuo iz predvorja njihove kuće pitanje postavljeno ispitaniku (najverjojatnije dr. Milu Budaku, nekdanjemu veleposlaniku NDH v Berlinu, napomena. APF), «Što si razgovarao s Hitlerom?», što govori da su bili istražitelji Neslovenci. Otokar Burdych, Škofja Loka, 6. 7. 2001.
[45] V skupini od 15 odveženih su bili: predsjednik vlade dr. Nikola Mandić, ustaški ideolog in doglavnik, prije toga veleposlanik NDH v Berlinu, minister za školstvo in bogoslužje i minister vanjskih poslova, inače pisac in pjesnik dr. Mile Budak, pukovnik Juco Rukavina, minister vlade dr. Julije Makanec, minister vlade Nikola Steinfel, minister vlade dr. Pavao Canki, ustaški doglavnik Ademaga Mešić, general Paveličevih domobrana Lavoslav Milić, guverner Dalmacije dr. Bruno Nardelli, general Viktor Prebeg, Josip Djebić, dr. Ferdo Čačić, dr. Aleksandar Benak,  pukovnik zrakoplovstva Ivan Tudor i Marko Lovoković. Izvor Branko Tuđen.
[46] Svjedok. Palicu, jedne od hrvatskih žrtava, šepajoćega muškarca srednjih godina u smeđem kariranom odijelu,  je Jakobu Jurci, stražaru transporta nakon povratka autobusa dao šofer govoreći »Ta je je već kod boga!«. Palico je Jakob Jurca predal predsjedniku Hrvatskog društva političkih zatvorenika Hercegovine, Ivanu Kneževiču iz Mostara 4. lipnja 2001. Jakob Jurca, Goropeke, 2. jul. 2001.
[47] Franc Perme, 2000, st. 230
[48] Podatek neimenovanoga nekdašnjeg partizana, borca Škofjeloškoga odreda, ki je bil zadužen za pratnju i stražu tih Hrvata. Podatak dao Stane Pečar, Škofja Loka, 25. 8. 2001.
[49] Svjedok Jakob Jurca koji je bio u Zašititnoj četi kod Komande grada Škofja Loka u Štemarjama govori o 500 do 600 Hrvata koji su došli u Škofja Loku 18. svibnja 1945. ili koji dan dva preje. Jakob Jurca, Brekovice, 2. 7. 2001.
[50] Želimir Kužatko, Blagoslov križeva u Crngrobu VHS Video 17.22, Crngrob, 4. 6. 2001.
[51] Svjedok Mira Bernik koja je tada živjela u Trati se sijeća dva ili tri vagona Hrvata na železničkoj postaji. Škofja Loka. Mira Bernik, Škofja Loka, 20. nov. 2001.
[52] Svjedok. Avgust Doljak, tada pomoćnik u prijeratnoj trgovini Joško Veber se ne sjeća hrvatskih kupaca već nekog njemačkog vojnog zarobljenika koji je dolazio po hranu iz “vojne baze”, skladišta predratne Caglliarijeve pilane, danas so tamo pogoni Jelovice.
[53] Svjedok. Iz jednoga od željezničkih osobnih vagona, unih osebnih stvari izbjeglica pokupljena je knjiga uspomena, vezana u crveni baršun, s metalnim emblemom ili grbom te mađarskim imenom, možda Esterhazy, Andrej Hafner, Škofja Loka, 28. 12. 2001.
[54] Svjedok. Dr. France Štukl, na primer govori, da je čuo priče kako su Hrvati koje so iz dvorca vodili preko Kamenitog mostu v Crngrob odbacivali osobne predmete. Franc Štukl, Škofja Loka, 24. 7. 2001.
[55] Svjedok. Otokar Burdych, Škofja Loka, 6. jul. 2001.
[56] Ivan Knific, vojnik 4. brigade KNOJ i stražar u Loškem dvorcu, piše u Gorenjskom glasu 23. 3. 1990, da so bili v škofjeloškem dvorcu zatočeni domobrani i ustaše koje su Britanci vrnili iz Koruške.
[57] Jakob Jurca među hrvatskim zatočenicima sjeća mladog dečka koji je znao divno crtati. Pogotovo je potretirao tamošnje partizanske časnike, Škofja Loka. Jakob Jurca, Škofja Loka, 9. listopad 2001
[58] Josif Corelj, Put u inostranstvo, rokopis, 1945 i Izvješče sa hrvatskog križnog puta 1945, tipkopis. Kopija v arhivu autora.
[59] Štinetova jama in Matjažev (Porentov) brezen, kraške jame kod Pevna. Posredovao Jure Svoljšak, Škofja Loka, 19. 9. 2001
[60] Svjedok Janez Žagar, Škofja Loka, 6. 8. 2001.
[61] Po svjedočenju Vladimira Frkovića, sina ministra Frkovića, koji je bio tada u Škofja Loci, su bili 25. 5. 1945 iz kamnitniških baraka na streljanje u Crngrob u prvoj grupi odpeljani: barun Alpi Rauch, Franjo Keller, Ivan Prpić (rođak M. Budaka), Lucijan Blažeković, ustaški poručnik Dina Milinković, liječnik Pavelićevih gardista (Pavelićevi zdrugovi) dr. Schäffer. V drugoj grupi je odvedeno 12 žena. Među njima so bile: stara mama pukovnika Juce Rukavine, kćer M. Budaka Grozda Budak in njena sorodnica Ana Budak in Mirna Frković dvadesetjednogodišnja kći ministra Frkovića. Maloljetna djeca ministra Frkovića, Jasna in Vladimir su ostali u logoru u Kamnitniku. Vir Branko Tuđen, 1990.
[62] Jakob Jurca je u prepoznao Poljančev autobus s 15 sjedišta iz mjesta Žiri. Stražari, po četiri zajedno, su tijekoma transporta Hrvata spavali na potkrovlju u kući Fušarove Julke iz Lontrga, na Vojaškoj cesti, danas Partizanska cesta 21. Jurca je bil prisutan tijekom jednog transporta kad je već pao mrak. (Vjerojatno zadnji transport sa Pahovčevega brijega, nap. autora). Hrvati su ulazili u avtobus zvezani u dvojke.
[63] Svjedok. Ivanka Bergant se sjeća da su jedan dan ubrzo nakon kraja rata iz njihovog vrta primjetili autobus koji je vozio pokraj Jamnikovega što je bilo neobično. Iz avtobusa se čulo vrištanje. Kasneje su saznali za likvidacije u Crngrobu. Ivanka Bergant, Škofja Loka, 10. 7. 2001.
[64] Sažeto nakon nekoliko razgovora s Marijom Jamnik, iako bi čovjek očekivao, da su žrtve vezali u dvojke. Crngrob, 3. 7. 2001.
[65] Svjedok. Tone Logonder, Crngrob, 3. 7. 2001.
[66] Svjedok. Tone Logonder je 25. svibnja s stricem Lorencom Logonderom, susjedom Francom Masterlom – Meštnkom, Francom Jamnikom iz Breznice, Francetom »ptičarom«, koji je stanovao kod Štibernika, pomagao pokopati 15 leševa iz »mežnarije« u vrtači pokraj ceste gdje je sada prvi križ. (Logonder tvrdi da su Hrvate ubijali 22., 23. in 24. svibnja 1945, nap. autora). Iz jasla u staji jesljedeći dan pokupio nekoliko odbačenih fotografija skinutih žrtava. Tone Logonder, Crngrob, 19. jul. 2001.
[67] Svjedok. Otokar Burdych, mobiliziran zbog jer je bio 1927. godište i koji je bio tijekom svibnja 1945. stražar u Loškem dvorcu među dovezenom odjećom nije primjetio dječiju odjeću, možda samo takvu starijih maloljetnika. Otokar Burdych, Škofja Loka, 6. srpanj. 2001.
[68] Svjedok. Matija Hiršenfelder, Stara Loka, 13. sep. 2001.
[69] Sofokles, 497/496 – 406/405 pr. K., Antigona, 205 – 206
[70] Svjedok. Markova Lojzka i Pšavnkova Minka su na primjer po  na zapovjed časnika morale odmah nakon likvidacija pokupiti u košaro vse sitne predmete, lističe, fotografije in drugo što su na putu prema stratištu odbacili Hrvati. Alojzija Kralj, Crngrob, 5. listopad 2001.
[71] Za uređenje crngrobaljskih grobišta su od strane Komisije za grobišta bili zaduženi Franc Gaber in Frane Podnar
[72] Obavijesti župe sv. Jurja Stara Loka, L. XXIV št. 6, Junij 2001
[73] Andrej Dvoršak, Skrivnost izginulega arhiva Udbe, Slovenec, 3. 2. 1992
[74] V broju svibanj – libanj 1995, je naveden Crngrob kao mjesto likvidacija dijela skupine izbjeglica iz vozila zatočenih 11. 5. 1945. v Tržiču i dijela 4. domobranskoga puka bojnika Mehlea predanog našim vlastima 28. 5. 1945 v Podrožci (Rosenbach).
[75] Bilješka, C. Tomšič, MDDSZ, Arhiv ZZB Škofja Loka, 1994.
[76] Andrej Glavan, Obnovitvena dela in duhovno dogajanje v Crngrobu, Crngrob in okoliške vasi, st. 193 – 206, Vodniki po Loške ozemlju, Muzejsko društvo Škofja Loka, Škofja Loka, 1997.
[77] Prič. Janez Bogataj, Gorenja vas, 12. 8. 2001.
[78] Informator nije želio biti imenovan.
[79] Pojava uporabe sintagme jame za masovna grobišta u vremenu 1941 –1945 je kod nas vrlo učestao. Primjer: Andrej Mihevc, Množična grobišča v jamah Slovenije, Lovro Šturm, Brez milosti, str 331 – 349, Nova revija, Ljubljana, 2000.
[80] Svjedok. Markova Lojzka je rekla da su valjda odvezli u Pevno dva kamiona hrvatske otrok. Alojzija Kralj, Crngrob, 5. 10. 2001
[81] Perme govori oko petdeset djeca koju su valjda odvezli prema Črnom vrhu iznad Idrije i vejrojatno se nalaze u Andrejčkovom ili Arharjevom ponoru. Franc Perme, Crngrob, 4. 6. 2001.
[82] Prič. Kad se Jakob Jurca oko 10. srpnja vratio u Škofja Loku sa gradnje mosta v mjestu Žiri jedan od stražara koji je ostao u Škofja Loci mu je rekao da su u međuvremenu odvezli jedan stočni vagon s hrvatskom djecom i starim ženama sa željezničke postaje u Trati. Jakob Jurca, Škofja Loka, 9. 10. 2001.
[83] Dominik Smole, Antigona, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1961.
[84] Katja Drobnič, Identifikacija pogrešanih oseb iz množičnih grobišč s preiskavo jedrne in mitohondrijske DNK, Brez milosti, 351 – 369. Katja Drobnič vjeruje, da je analiza DNK kod identifikacije posmrtnih ljudskih ostanka u masovnim grobnicama jedina mogućnost.
[85] Anton Dolenc, Sodno medicinska in druga vprašanja ob odpiranju množičnih »grobišč« druge svetovne vojne, Lovro Šturm, Brez milosti, str 371 – 378
[86] U slovenskoj sagi LIPA ZELENELA JE, pisac Bogdan Novak opisuje događaje u Loškem dvorcu i u Crngrobu svibnja 1945 u 9. knjizi: Imeli smo ljudi, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1999.
[87] Petar Ciganović, Razvoj KNOJ-a, Kopnena vojska JNA III, Razvoj oružanih snaga SFRJ 1945-1985, str. 435, Beograd, 1988

Preveo: Nikola Ćavar

Comments are closed.