Otvoreno pismo preživjelog dječaka s križnog puta

Otvoreno pismo preživjelog dječaka s križnog puta

14. lipnja 2016.
/ / /
Comments Closed
monografija_zbijeg_10

SLIKA: Civili na križnom putu

Poštovani,

Došlo je proljeće kao i one daleke 1945. godine kada smo na križnim putevima Hrvata hodajući kroz Sloveniju ginuli i ostavljali svoje živote bez obzira na godine, starost i spol. Ta kolona smrti kako je mi nazvasmo nastavljala je svoj put do sljedećeg prigodnog mjesta za masovne likvidacije kao što su kraške jame, napušteni rudnici, obrambeni rovovi, rijeke i jezera a i mnoge udubine u brdima koje su poravnate ljudskim leševima i prekrivene samo s malo zemlje. Ponegdije su žrtve same morale iskopati grobnice, to su bili najčešće Nijemci, koji su te grobnice i zasipali da bi na kraju i sami bili strijeljani da ne ostanu svjedoci.

Ovih dana ponovo se sjećamo svih tih nevinih žrtava i obilježavamo godišnjice zločina komunističke revolucije. Ne to nisu žrtve “komunističke revolucije”, to nisu žrtve “antifašističke borbe”, već su to žrtve planiranih likvidacija klasnih neprijatelja koje se naziva i “druga faza komunističke revolucije”. To je pred kamerom potvrdio partizanski major Zdenko Zavadlav, tadašnji šef OZNE u Mariboru u čijoj blizini, na Pohorju, su vršene likvidacije.

I sam kao sudionik Križnog puta obilazim mnoga mjesta s ciljem da se pomolim i zapalim svijeću za svoje supatnike koji nisu imali sreću preživjeti kao ja. Budući da se održavaju mnoge komemoracije na grobovima žrtava “Hrvatskog križnog puta” u Sloveniji ne mogu šutjeti. Kao desetogodišnji dječak prošao sam taj “Hrvatski križni put” i morao puno toga podnijeti kako bih mogao vidjeti i preživjeti.

Živjeli smo u Sarajevu, moj otac je bio trgovac, i došao je rat zbog kojeg je sve krenulo niz brdo. Zbog oskudice i ratna situacije u jesen 1943. napustili smo svoj dom u Sarajevu. Otišli smo u Borovo gdje je živjela tetka (mamina sestra) gdje nam se pridružila i mamina obitelj iz Mostara. Tata je dobio posao u tvornici “Batta” kao radnik “Gumari” i dobili smo stan u trećoj koloniji. Hranom nismo oskudijevali jer smo nju kupovali u Borovu Selu na crnom tržištu. Granatiranja i drugih ratnih djelovanja u to vrijeme nije bilo i živjeli smo mirno sve do prodora Rusa u Mađarsku. Želio bih naglasiti da je Vojvodina tada bila u sastavu Mađarske i dijelio nas je samo Dunav.

Dunav je nakon ruskog prodora bio prekriven leševima koji su doplivali iz Mađarske. Leševi su bili su vezani po šest i tako su plutali Dunavom, da bi mi tijekom ribolova i skupljanja drva na obali pronalazili raspadnute leševe među kojima je bilo je mnogo žena odjevenih u lijepu odjeću što je bio dokaz da su građanke. Tada su se već svaki dan vodile borbe tijekom kojih smo čuli grmljavinu ruskih kaćuša ili kako smo ih zvali “orgulje“. Slutili smo ruski dolazak i svi smo živjeli u strahu. Rusi su vrlo brzo zauzeli Vojvodinu i izbili na Dunav. Zbog toga je prijetila opasnost od invazije. Taj prvi pokušaj desanta 1944. je uspješno odbijen i tada je invazija propala.

Budući da se očekivao prodor Rusa i partizana preko Vojvodine, Srijema i Srbije njemačka komanda je mobilizirala radnike tvornice Batta i sve raspoložive snage za kopanje protuoklopnih rovova kod Iloka. Iz Vojvodine i Srijema počele su stizati izbjeglice koje su nam govorile o strašnim ruskim i partizanskim zločinima; siluju, kolju, pljačkaju i pale kuće. U stanovništvo Borova i Vukovara koje je su činili pripadnici različite etničke pripadnost poput Mađara, Čeha, Slovaka, Rusina, Ukrajinaca i Hrvata katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti i drugi uvukao se strah i kad je dojavljeno da je probijen Srijemski front odmah je započela evakuacija. Nakon što su Nijemci, koji su se nalazili u našoj školi, istu napustili i uredno postrojeni napustili Borovo mi smo panično krenuli u zbijeg prema Vinkovcima. Izgubili smo mnogo vremena tražeći tatu i već se počela spuštati noć i pošto ga nismo uspjeli pronaći mama, sestra i ja smo kao zadnji krenuli prema Vinkovcima. Most preko rijeke Vuke u Krivoj Bari Nijemci su tada već minirali no njihova feld-žandarmerija nas je uočila i propustila da bi ubrzo nakon toga slijedila detonacija.

U Vinkovcima su nas smjestili u neku gostionicu u kojoj smo tu noć ležali na stolovima, klupama i po podu. U zoru je ušao jedan hrvatski časnik na konju i  zapovjedio “Pokret!” jer partizani su već ulazili u Vinkovce. Sve ono što smo ponijeli iz Borova ostavili smo i trčeći krenuli prema Zagrebu.

Na poljima su tada bili ukopani Nijemci koji su žrtvovani da bi nam štitili otstupnicu, a mi smo se kretali cestom. Ubrzo smo se sastali s zbijegom koji je pristizao s juga i Bosne i Hercegovine u kojem smo prepoznali nekoliko ljudi iz Mostara i Sarajeva. Hrvatski časnik koji nas je u Vinkovcima upozorio na ulazak partizana pratio nas je na konju i govorio nam “brže, brže” dok je jahao od početka prema začelju kolone i natrag i tako nas požurivao. Bilo je teško i vrlo iscrpljujuće pogotovo jer nismo imali hranu i vodu i tada su se iznenada pojavila dva partizanska lovačka zrakoplova koja su u preletu otvorila vatru na kolonu. Bacali smo se s ceste u lijevi i desni kanal, legli, digli se i nakon toga još brže nastavili do njihovog idućeg naleta. U Novoj Kapeli su nas ukrcali u vlak i nakon toga nismo više pješačili ali su nas ta dva zrakoplova koja smo još u Borovu nazvali “Jovica” i “Perica” pratila sve do Dugog Sela. Tijekom njihovih napada vlak bi stao i svi smo ga napustili i ponovo se vratili nakon prestanaka opasnosti čekajući njihov novi nalet. Na vlak nisu djelovali jer su ga trebali već su djelovali samo po putnicima koji su bili isključivo civili.

Kad smo stigli u Zagreb primio nas je naš prijatelj g. Pićuljan. Grad je bio košnica zakrčena ljudima i nama su obećali da ne moramo nastaviti dalje jer će doći saveznici i počeli nam prikazivati čak i kaubojske filmove. To nas je smirilo no kao i u Borovu jedno poslijepodne iznenada počelo je povlačenje, pokret prema Sloveniji. Prešli smo neki most u predvečerje i na slovenskoj granici dočekala nas je njemačka feld-žandarmerija gdje je sljedilo razdvajanje civila i vojske. Civili su nastavljali put lijevo uz neku rijeku (op. a. vjerojatno Savu) a vojska desno. Nas je vozio u kolima naš susjed koji je bio časnik i hrvatski vitez Stanko, posinak našeg susjeda Martina Pažina iz Sarajeva i nas su propustili. Mislim da je to bilo u Brežicama.

Koliko je točno trajao naš put ne znam ali na jednom mjestu smo se zaustavili gdje sam zaspao. Ne znam ni kad smo nastavili put prema Zidanom Mostu ali se sjećam da je bio sunčan dan. Tijekom ulaska u Zidani Most na lijevoj strani se nalazila rijeka Sava i u nju su bacali teško naoružanje, tenkove i teretnjake jer su ostali bez goriva. Primjetio sam i jedan ogroman top kojega su prevrnuli i sklonili s pruge jer se nalazio na vagonu. Morali smo gledati gdje hodamo i gdje stajemo jer je cesta na ulazu u Zidani Most bila prekrivena odbačenom opremom među kojom je bilo najviše plinskih maski i kaciga. Na našu nesreću bilo je i streljiva i dok je mama išla za kolima točak je nagazio jedan metak i taj je eksplodirao. Kapsula se mami zabila u potkoljenicu i uzrokovala maminu prvu ranu.

Prešli smo preko mosta na Savinji i odmah stali na odmorištu. Nijemci su bacali u rijeku bombe i tako lovili ribe pa sam i ja sišao i uspio izvući jednog lijepog šarana koji je imao 2-3 kg bez ribarskog preuveličavanja. Tu smo ga ispekli, pojeli i krenuli dalje.

Iznenada su se uz rijeku pojavili naoružani ljudi sa šubarama na glavama i ja upitao tko su oni? Odgovoriše mi da su to bili ravnogorski četnici. Ubrzo nakon toga su nam se pridružili i neki vojnici na konjima u za mene lijepim odorama jarkih boja pa opet upitah mamu tko su oni? Mama mi odgovorila “Čerkezi”” no nije bila u pravu jer su to bili Kozaci. U tom društvu stigli smo do Rimskih Toplica. Na na desnoj strani uz rijeku Savinju nalazila se jedna lijepa livada i zastali smo da se konji mogu napojiti, nahraniti i odmoriti. Iznenada se pojavilo nekoliko mještana i ponudili su nam neku vrstu crnoga kruha razrezanog na komade u zamjenu za zlato i nakit. Mama je skinula vjenčani prsten i dala ga za jedan komad tog kruha te razlomila za mene i sestru.

Nakon obavljene razmjene mještani su prešli na drugu stranu Savinje i naš časnik je rekao da mu se to nije svidjelo jer je riječ o špijunima. Bilo još dovoljno svjetla. No na zapadnoj strani su brda i sunce je brzo počelo zalaziti i počeo se spuštati mrak kad je s brda po nama i prolazećoj koloni otvorena paljba iz topničkog i pješačkog naoružanja. Časnik koji nas je vozio u kolima i ja skočili smo s kola, potrčali prema rijeci Savinji i legli uz obalu. Ja samo bio malen pa sam se uspio zavući u korijenje posječenih vrba. Spustila se noć, granate su još padale i nebo se usijalo od raznih vrsta projektila jer je rat već završio i streljivo se više nije štedjelo. Ništa nisam vidio već sam samo slušao sestru koja je dozivala mamu.

Na kraju, desno od nas, nalazio se talijanski vojnik kojega je geler pogodio u vrat i počeo je krkljati što me uplašilo i zato sam izašao iz zaklona. Kad sam počeo puzati odmah mi je desna ruka otkazala jer mi je metak prošao kroz lakat i slomio je, nastavio sam puzati oslanjajući se na lijevu no odmah me nešto bacilo na leđa. Udarac nisam osjetio, no ubrzo nakon toga osjetio sam da nešto toplo ide po meni i zavukao sam lijevu ruku. Bila je to krv jer su u leđa pogodila tri gelera. Ostao sam nepokretno ležati na vlažnoj i hladnoj livadi i rane su me počele boljeti a tijelo kočiti.

Očekivao sam mamu ali bojao sam se da će reći “Idemo!”. Kad me pronašla rekao sam njoj: “Mama od mene više ništa ne traži!”. Panično je dozivala “sanitet”. Njemački “sanitet” je ubrzo stigao te me samo preko odjela stegnuo zavojima da manje krvarim i otišao. Sestra je također našla mamu i mene a mama me takvog, ukočenog, uzela u naručje i iznijela na cestu. Napad je prestao a kolona je nastavila put bez svjetla. Dok je prolazio neki teretnjak mama me stavila na njega ali je ubrzo promašio neki mostić i zadnji kotač mu je propao i nije mogao nastaviti put. Mama, koja je zadobila osam rana u noge od kojih jedan metak u kuk, skinula me s teretnjaka i iznijela u susjednu zgradu gdje su nam pružali sanitetsku pomoć i gdje smo se ugrijali. Tu smo saznali da su u Zidanom Mostu teške borbe i da su mnogi poginuli na obije strane i da su Nijemci potpisali predaju. Jedan časnik nam nam je rekao da su u zgradi iznad nas partizani i da mogu baciti bombe i da napustimo zgradu. To smo odmah učinili i mama je legla u kanal i mene stavila u krilo a se sestra skupila uz nas. Rane su sve jače boljele no nikoga nisam čuo plakati ili jaukati. Bila je potpuna tišina. S strahom smo iščekivali jutro i daljni razvoj događaja. Sunce je izašlo i ugledao sam onu jučerašnju lijepu zelenu livadu prekrivenu ljudskim tijelima i mnogim konjima. Livada je bila crvena, crvena od ljudske krvi i krvi domaćih životinja, tako sam je zapamtio, i nazvao je “Krvava livada“. I na cesti su također ostali tragovi krvi.

Ispred nas je kolona tromim koracima polako nastavila put prema Celju. Partizani su iz šume ponad s spremnim oružjem histerično vikali “odloži oružje”. Slijedila je predaja a partizani su krenuli u pljačku. Trčali su od jednog do drugoga natječući se tko će prije, skidali satove, nakit i tražili nalivpera. Ispred mene je na konju prolazio njemački časnik i jedna partizanka malenog rasta je skočila, svukla ga s konja, odmah mu skinula sat, pretražila džepove i popela se na njegovog konja. S moje lijeve strane je jedan oficir primjetio jednu staricu kako nosi naprtnjaču, zagrabio je za ovratnik i odvukao u stranu gdje je bio poljski zahod, psujući je da mu je ukrala ranac, potegao ga s leđa i iz pištolja koji je nosio u ruci ispalio metak u njezin potiljak. Ranac nije bio njegov i bio je prazan ali mu je trebao za opljačkane stvari. Druga ubojstva tada nisam vidio. Počela je trka i natjecanje tko će što opljačkati.

I dok su partizani pljačkali nama je prišla jedna partizanka i upitala mamu što je djetetu (govorila je slovenski). Mama odgovorila da sam ranjen. Upitala je gdje vam je suprug? Nije znala i odgovorila je da je negdje u Bosni, u šumi, i da su nas Nijemci uzeli za taoce. Ta partizanka je nosila lančić s križem što je mama odmah primjetila. Otišla je i ubrzo je došao partizan na motoru sa prikolicom te mene i mamu odvezao preko brda šumskim putevima u Bolnicu Trbovlje. Martin Pažin je bio također teško ranjen i nepokretan no budući da je bio u željezničkoj odori i imao je dokumente izjavio je da su ga Nijemci mobilizirali. Partizani su trebali željezničare i zato su ga povezli u bolnicu. Dok smo mi išli prema Trbovlju sestru su odveli u logor koji je bio u Dolu gdje se nalazilo i oko 400 žena iz kolone ravnogorskih četnika Popa Đujića otkuda su ih njihovi crnogorski partizani odvodili na streljanje. Muškarce su odvojili od kojih njih oko 1.500 su strijeljali u Starom Hrastniku gdije se nalazio rudnik odnosno dnevni kop. Ostalli zarobljenici su odvođeni u Teharje, neki direktno u Hudu Jamu, Stari Hrasnik, Trbovlje, Zagorje i mnoge rudnike gdje su samo zatrpani miniranjem.

Moja dobra vila posjećivala me u Trbovlju i imao sam njenu sliku. Zvala se Milica i mislim da se prezivala Medred. U bolnici sam jedno vrijeme proveo u sobi s partizankama gdje mi je bilo lijepo jer su mi ruka i prsa bili u gipsu ali sam bio pokretan pa sam im donosio vodu. Komesar ih je redovno obilazio i donosio im čokolade a one su ih davale meni. Ubrzo su me prebacili u dječiju sobu gdje je bilo mojih vršnjaka, partizanske djece i kurira. Jedan od njih upitao me je otkud sam i odgovorio sam iz Sarajeva. Drugi dan me upitao od kuda si došao? Iz Borova, odgovorio sam. A gdje je Borovo? U Hrvatskoj, nakon toga su mi psovali majku ustašku i počeli me tući i to su činili svaki dan do mog izlaska iz bolnice i tako sam s deset godina 1945. u Sloveniji, nakon rata, postao ustaša. Tu etiketu sam nosio sve te godine u Jugoslaviji, a za mnoge izabrane političare nosim je i danas u Hrvatskoj.

U Trbovlju sam svako jutro, jer mi je jedna Slovenka rekla da će i moju mamu streljati jer je ustaša, izlazio na terasu i gledao kolone hrvatskih domobrana, Njemaca i slovenskih domobrana kako ih odvode na stratišta u rudnike Trbovlje, Zagorje, Hrastnik, Stari Hrastnik. Cjeli dan slušao sam strojnice a četiri teretnjaka dovozili su u bolnički praonicu rublja njihovu odjeću. Mamu nisu primili u bolnicu, niti je liječili, da bi se jednog dana pojavila ispod mog prozora s mojom sestrom koja je pješačila od Dola do Trbovlja. Opet smo bili sretni zajedno. Prolaske mučenika koji su odlazili na stratišta sam gledao i dva mjeseca nakon izlaza iz bolnice. Na dan odlaska, dok smo čekali na željezničkoj postaji, u koloni koja je prolazila ispred nas bio je jedan mladi domobran s kojim sam bio u bolnici. Kad nas je ugledao dobacio je: “Pozdravite mi moju hrvatsku grudu!“.

Nakon što smo sve preživjeli mama je ubrzo umrla zbog upale pluća, Martin je radio na željeznici, Stanko se nije htio predati i krenuo je u proboj i u njegovom pokušaju je raznesen. Stanko je hrvatski heroj koji je radije odabrao smrt nego predaju. Sestru i mene je prihvatila baka koja je skupljala svoje siročiće. Od svih muškaraca ostali smo samo trojica rođaka: Vlado (6 godina), Želimir (10 godina) i Josip (najstariji, 10 godina).

Na osnovu svog životnog iskustva i sjećanja napravio sam neke zapise još u Jugoslaviji no tek nakon svog dolaska u Sloveniji posvetio sam se istraživanju tih zločina i grobišta s namjerom da ih sačuvam od zaborava. Istraživanjima su sljedile i objave knjiga. Budući da Hrvatska Sabor nije ratificirao sporazum s Republikom Slovenijom o uređenju vojnih i poslijeratnih grobišta na što ih obvezuje potpisana deklaracija pred ulazak u EU ja sam u okviru Zajednice Hrvatskih društava u Sloveniji samoinicijativno osnovo”Odbor za istraživanje žrtava poraća na tlu Slovenije“. Njegovi članovi se nisu smjeli ili se pak nisu željeli eksponirati i zato nisu ni djelovali i unatoč činjenici da nikada službeno nije bio potvrđen ja sam djelovao sam. Surađivao sam s slovenskim društvima pa tako i s Društvom za ureditev zamolčanih grobov Ljubljana gdje sam uključio i koji je prihvatio Odbor i mene imenovao za predsjednika područnog odbora za hrvatska grobišta. Moje imenovanje je Društvo za ureditev zamolčanih grobov Ljubljana potvrdilo i pisanom odlukom.

2008. godine sam dužnost predsjednika predao Zajednici hrvatskih društava a ja sam nastavio raditi jer ljudi iz Zajednice to nisu mogli jer su po njihovim tvrdnjama imali druge poslovne obaveze. Zahvaljujući novom predsjedniku Zajednice hrvatskih društava g. Petru Antunovići koji je osnovo novi odbor nastavilo se održavanje tradicionalne spomen mise u Crngrob koju i sponzorira.

Surađivao sam sa slovenskim i hrvatskim društvima, a kao član Društvo za ureditev zamolčanih grobov Ljubljana postavljen sam za predsjednika područnog odbora za hrvatske grobove i kao takav zajedno sa predsjednikom Francom Permeom istraživao, dokumantirao i obilježavao prikrivena grobišta. Društvo je te godine 1997. postavilo kapelu Sveta Barbara u Hudoj Jami gdje je tom prilikom održana i prva sv. misa i blagoslov kapele. Odmah želim naglasiti da u postavljanju kapele nisam sudjelovao jer je sve obavio gospodin Perme i članovi slovenskog društva. Za taj događaj sam organizirao dolazak dva autobusa društva Hrvatskih društva političkih zatvorenika, Hrvatskih domobrana i Kluba 242 iz Hrvatske a predsjednica HDPZ, a gospođa Kaja Pereković pobrinula se, da u Hudu Jamu dođe i hrvatski svećenik jer je naš hrvatski svećenik iz Ljubljane to odbio. Privatnim automobilima došli su Slovenci i Hrvati iz Austrije i Njemačke te dali svoje novčane priloge koji nisu bili mali što je vidljivo iz priznanica.

Gosp. Franc Perme i ja smo na njegovu inicijativu imali namjeru postaviti identičnu kapelu u Tezanskoj šumi, našli smo vlasnika parcele i ugovorio sam financiranje iste kao suradnik Hrvatske Vladine komisije s načelnikom gospodinom Florijan Borasom no do realizacije nije došlo jer je na tom terenu posječena šuma i trasirala se mariborska zaobilaznica i mi smo morali odustati. Borili smo se i izborili da se zaustavi izgradnja mariborske zaobilaznice i zahtjevali sondažu na predviđenoj trasi. To smo uspjeli no jer je država preuzela izgradnju kosturnice gosp. Perme se povukao a meni je dao punomoć i ovlastio me da nastavim s radom i to sam i učinio sve do svečanog ukopa i pokretanja tradicionalne sv. mise.

Gospodin Zvonimir Despot me zamolio da njega i njegovog fotoreportera iz Večernjeg lista povedem u redovan obilazak grobišta u Teznom. To sam učinio i na obilazak pozvao i gosp. Franc Permea i Dragutina Šafarića koji je rado obilazio i snimao no nije se javno uključivao. Stigli smo na groblje Dobrava i direktor se pohvalio kako rade danonoćno spomen kosturnicu jer je žele završiti do 30. srpnja 1999. jer bi tada trebao biti svečani ukop ekshumiranih žrtava s trase autoceste. Bio je već 27. srpanj 1999. i reagirao sam jer je to bio prekratak rok i upitao se što je razlog za toliku žurba jer u tako kratkom roku nije moguće obavijestiti hrvatske udruge koje ne bi uspjele stići na ukop. Odmah s tog mjesta otišli smo do našega člana odbora prof. dr. Šime Ivanjka od kojega smo zatražili pomoć i pozvali da zajedno odemo u općinu Maribor no on je bio visoko pozicionirana i ugledna osoba u Sloveniji i nije se mogao javno ispostavljati te nas je uputio županu gosp. Soviću.
Otišli smo i primila su nas tajnica i gospođa zadužena za odnose s javnošću. Ništa nismo uspjeli obaviti jedino me ta gospođa zamolila da joj pomognem oko protokola i poziva hrvatskim predstavnicima koje ne poznaje osim onih iz tiska. U Mariboru tada još nije bila javno poznata hrvatska katolička misija i zato nije mogla biti pozvana kao i neki Hrvati. O svemu sam izvijestio Hrvatski Sabor, gosp. Florijana Borasa i predsjednicu HDPZ gospođu Kaju Perekovič te zamolio da predloži i pozove predstavnika crkve i predstavnike MORH-a a ja ču ih ubaciti u protokol. To smo uspješno i obavili. Svečani ukop je obavljen na državnoj razini a predsjednici dražava nisu se odazvali jer se u isto vrijeme održavao Sarajevski summit zbog čega je taj datum i odabran da predsjednici imaju opravdanje za svoj nedolazak.

Perme se tada okrenuo postavljanju križeva u Crngrobu.

Ja sam se nastavio zalagati za uspostavu i održavanje tradicionalne spomen mise u Mariboru i organizirao dolazak pjevačkog zbora Bašćina i šest autobusa iz Hrvatske. Da bih mogao na misu pozvati i slovenske predstavnike iz javnog i političkog života napravio sam popis uzvanika i želio ga predati voditelju katoličke misije u Mariboru kojega sam tek kasnije upoznao. Rekao mi je ako sam to učinio da on sa mnom nema više o čemu razgovarati. Okrenuo sam se i napustio ne otišavši na misu u crkvu već umjesto toga kako to i priliči otišao pred upravnu zgradu groblja dočekati uzvanike i goste. U tisku sam pročitao izjavu p. V. M. kako je on organizirao tu svetu misu. Naša posla. Ubrzo nakon toga se ta misa ugasila no zahvaljujući varaždinskom biskupu msn. Josipu Mrzljaku ista je obnovljena koji istu predvodi osobno sa svojim svećenicima iz Zagreba.

Ove godine se moramo angažirati svi oni koji smo tada radili na njezinoj organizaciji s ciljem da se mariborska spomen misa digne na viši organizacijski i da se u hodočašće uključi što više hodočasnika jer je ipak riječ o najvećem grobištu Hrvata i najvećem grobištu na jugu Evrope općenito. Radeći na organizaciji doživio sam mnoge neugodnosti i prijetnje i zato ne ću dozvoliti pojedincima koji dolaze na gotovo i koji sebi dozvoljavaju to da me čak i ne pozovu i ne pozdrave što su i sami hodačasnici primjetili.

Danas oni bivši Jugosloveni koji nisu sudjelovali i nisu dovoljno upoznati s događanjima i grobištima čitaju iz mojih zapisa i knjiga i drže govore i iz neznanja ili pak namjerno umanjuj broj žrtava a neki čak i broj grobišta. To više ne može proći a neće se ni ponoviti sakupljanje novaca za uređenje grobišta jer je sve odlučeno i dosta toga određeno samo se čeka potpis ratifikacija bilateralnog sporazuma u Hrvatskom Saboru i dogovor vlade RH. Prema tom ugovoru iz 2008. godine svaka država je dužna na svome teritoriju urediti grobišta i njihovo uređenje sama financirati. Novac ne može bit problem jer uvijek postoji mogućnost apliciranja na EU fondove i riječ je o grobištima na području Republike Slovenije. Ni Tezno, ni Hudu Jamu, ni Crngrob ni bezbroj drugih grobišta ne mora financirati Republika Hrvatska već to po ugovoru koji na žalost Sabor nikad nije ratificirao mora i to čini Republika Slovenija.

Ratifikacijom bilateralnog sporazuma nestala bi potreba po prikupljanju novaca bez ikakve kontrole i iseljeništvo definitivno ne bi trebalo dijeliti novac emisarima kojima su grobišta i žrtve samo posao.

Sve to sam ućinio i u Crngrobu i sve je opisano u mojim knjigama.

  • Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji = Prikrita grobišča Hrvatov v Republiki Sloveniji = Hidden croatian mass graves in the Republic of Slovenia / Mitja Ferenc, Želimir Kužatko (ISBN – 978-953-7379-01-8)
  • Od Bleiburga do hrvatskoga gulaga : dokumenti i svjedočanstva = From Bleiburg to Croatia’s gulag : documents and testimonies / Želimir Kužatko (ISBN 978-953-57301-0-1)

Kao bivši politički uznik s otoka Sveti Grgur također sam napisao i knjigu:

  • Otok Sveti Grgur hrvatski gulag : dokumenti i svjedočanstva = Island of Sveti Grgur Croatia’s gulag : documents and testimonies / Želimir Kužatko (ISBN 978-953-97340-8-2)

Sve knjige su napisane na osnovu vlastitih sjećanja, vlastitih istraživanja, sondaža i ekshumacija u kojima sam sudjelovao.

Takođe sam sudjelovao u snimanju više dokumentarnih filmova za HTV, TV Sloveniju, privatne kompanije a i sam sam snimio i posjedujem bezbroj video kaseta i DVD-a. Sve sam zapisivao.

Danas na FB čitam da u Hrvatskoj postoji več četiri godine “Društvo Križni put” čija predsjednica je gospođa Bruna Esih no ništa mi osim toga nije poznato. Tko su članovi i zbog čega je društvo osnovano? S njima nemam kontakt. Ako je njihovo djelovanje povezano s sudionicima križnog puta i grobištima vjerujem da je gospođa upoznata s mojim djelovanjem i zato bi trebali surađivati u nastojanjima da i misa u Mariboru bude pod pokroviteljstvom Hrvatske predsjednice i Hrvatskog Sabora. Ovo otvoreno pismo je upućeno njima i pozivam ih da odvoje vrijeme te me pozovu na zajednički sastanak. Na isti pozivam i gospodina Florijana Borasa i dr. Andriju Hebranga.

Danas ovo ponovno pišem jer sam sve to preživio i još danas živim s tim traumama dok neki govornici na komemoracijama drže meni govore i karikiraju događaje svaki na svoj način. Neki zato jer nisu zapamtili što sam objavio u svojim knjigama, drugi ponovo po nalogu da smanje broj grobišta i žrtava, a neki zbog komercijalizacije istih i pišu i objavljuju ono što se bolje prodaje, pišu po svom nahođenju o broju žrtava, spolu, nacionalnosti i drugo jer je to za njih postao poziv i posao.

Obilazim Hudu Jamu i druga grobišta jer sam s tim ljudima došao do Rimskih Toplica i ne znam tko gdje leži, ni koga smo znali ili ne, no imao sam sreću i preživio sam zato im palim svijeće i molim za njihove duše. Na žalost na osnovu naše tragedije i patnje neki danas pišu i prave biznis.

Danas nekim autorima koji su koristili moje materijale smetam pa me više ni ne pozivaju na komemoracije da me ne bi morali pozdraviti i da mogu svoje govore prilagoditi svojim interesima i poslu.

Želimir Kužatko

Podpeč, 13. lipnja 2016.


otvoreno_pismo_vrece_s_posmrtnim_ostacima

SLIKA: Vreće s posmrtnim ostatcima iz protutenkovskog rova u Teznom kod Maribora

otvoreno_pismo_punomoc

SLIKA: Dopis predsjednika društva g. Franca Permea županu Maribora koji je ovlastio g. Želimira Kužatka
za sudjelovanje kao predstavnika civilnog društva kod iskopavanja i ukopu posmrtnih ostataka iz Tezenskog gozda.

otvoreno_pismo_veleposlanik_prijetnje_u_tisku

SLIKA: Poziv hrvatskog veleposlanika slovenskim vlastima za zaštitu Hrvata u Sloveniji. Isječak iz dnevnog tiska.

otvoreno_pismo_kaja_perekovic

SLIKA: Pokojna predsjednica HDPZ gđa. Kaja Preković s svojom supatnicom gđa. Milkom Bencetić i
g. Želimir Kužatko u Teznu 1999. godine

otvoreno_pismo_kuzatko_despot_u_mariboru

SLIKA: G. Zvonimir Despot s fotoreporterom i g. Želimir Kužatko na groblju Dobrava, 1999. godine

Comments are closed.