Zanimljivosti

Stoljeće (još) jedne Varešanke – Bertin stoti rođendan

23. srpnja 2011.
/ / /
Comments Closed

Naš mostarski suradnik Augustin Musić dostavio nam je ovu fotografiju vareške obitelji Slugić s Kicelja, snimljenu 1935. godine. Na njoj se nalaze (slijeva nadesno) u trećem redu: Bernardica, Katica, Margareta, Terezija i Jozefina, u drugom redu Anto (fra Vitomir), majka Marica, otac Ivo, te Mijo, i u prvom redu Krešimir i Stanislava. Među živima su Bernardica, Krešimir i Stanka, a Bernardica (Berta) je ovih dana dočekala svoj stoti rođendan! Stoga nam je Musić pribavio poseban prilog o njoj.

vares_pp_se_berta_milivoncic vares_pp_se_obitelj_slugic_1935

Berta je rođena 12. veljače 1911. godine u Varešu, od oca Ive Slugića i majke Marice rođ. Kovačević. Od mirovine koju je stekla radeći u Sarajevu danas živi u gradiću Arolsenu u Njemačkoj sa sinom Branibojem i njegovom obitelji. I stariji sin Krešimir također živi u Njemačkoj. Od njih dvojice ima šestero unučadi i sedmero praunučadi.

Njezin je život bio naročito težak u periodu nakon Drugog svjetskog rata pa sve do mirovine. Naime, godine 1945. dolaskom partizana u Vareš njezina muža Vinka Mlivončića odvode prema Kiseljaku i na Crvenim stijenama mu se gubi svaki trag. Svjedoci su kazivali da je sa svojim supatnicima ubijen i bačen u tamošnju jamu. Berta, njezina djeca i rodbina nisu smjeli ni pitati za posmrtne ostatke pok. Vinka. Osim toga, i sama je provela dvije godine u zatvoru bez ikakve presude! I dan danas se vide posljedice toga – ukočeni prsti – pošto su joj ruke bile vezane žicom. Tako žigosanoj, za vrijeme Jugoslavije teško joj je bilo doći do zaposlenja u društvenom sektoru, nego je preživljavala radeći danju i noću uz šivaču mašinu i tako školovala svoja dva sina.

U ove dane kada slavi 100-ti rođendan još je vesela, raspoložena i, nadasve, zdravlje je dobro služi, osim što malo slabije čuje. Inače, svaki dan prelistava dnevni tisak. Prati na televiziji dnevna zbivanja, posebice se zanimajući za Hrvatsku i BiH. Kada su došle demokratske promjene na prostorima Jugoslavije, sjećaju se njezini ukućani, zaplakala je od sreće. U to je vrijeme govorila – hvala Bogu, dočekala sam i ovo: sada mogu umrijeti.

Hvala Bogu koji joj je podario dobro zdravlje da doživi ovaj jubilej i da mi koji smo uz nju možemo svjedočiti.

A. Musić


Prilog objavljen na http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj194/194_07.htm

... Čitaj dalje!!! ...

Sto burnih godina naše tete Berte Milivončić

30. lipnja 2011.
/ / /
Comments Closed
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

SLIKA: Gospođe Bernardica Milivončić i Marija Kužatko 2011. godine na Čiovu

Ova godina je u znaku obilježavanja i proslavljanja stote godišnjice rođenja naše tete Berte, kako je iz milja zovemo.

Rođena je u Varešu 12. veljače 1911 god., koji je jako voljela, no život je odredio drugačiji put. Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, njezin muž, intelektualac i profesor je kao Hrvat upućen u selo gdje je preuzeo ulogu seoskog učitelja. Tako je počeo njihov trnoviti životni put.

U lijepom , skladnom, katoličkom braku dobili su dva sina Krešimira, Braniboja i danas su obojica također intelektualci.
1941. god. se vračaju se u svoj voljeni Vareš. No 1945. dolaskom nove vlasti odmah nakon oslobođenju njezinog supruga Vinka pozivaju na informativni razgovor koji traje do danas. Naša teta Berta ostaje s svoja dva sina ali se ne miri s nestankom svog voljenog supruga i oca svoje maloljetne djece i započinje potragu. Obilazila je naša teta Berta zatvore i ustanove Titove Jugoslavije. Odgovor je uvijek bio isti »Nalazi se u nekom od logora«, gdje su smješteni zarobljeni učesnici križnih puta.

I tako naša teta Berta obilazi redom logore dok je djecu čuvaju sestre. Kad se već dobro nahodala rekoše njoj »Ma on ti je pobjegao u križare« i tako naša neumorna teta Berta nastavi tragati. Nije još dugo tragala jer sada i nju optužiše da pomaže »križare« i osudiše je na višegodišnju robiju koju izdržla u Sarajevu. Naša teta Berta je znala lijepo šiti što joj je tijekom robije pomoglo jer su njoj u zatvor donosile na šivanje mnoge drugarice tadašnjih rukovodioca. Vrijeme prolazi i naša teta Berta dođe svojoj kuči i ponovno ugleda i zagrli svoje sinove Krešimira i Branimira kao i svoje sestre koje su pazile njezine sinove.

Djeca su rasla i počela studirati, stariji sin medicinu, a mlađi strojarstvo.

Teti Berti sreća nije suđena i već 1959. godine sina Krešimira, koji je bio apsolvent na medicini, UDBA odvodi i zatvara u isti zatvor gdije je godine provodila i njegova mama.
U Sarajevskom centralnom zatvoru (CZ), nakon završene istrage, gdje mu ništa nije dokazano, osuđuju ga na administrativnu kaznu od dvije godine tz. »UPUČIVANJE U ODREĐENO MIJESTO BORAVKA« To mjesto bio je Otok Sveti Grgur ili poznatiji kao Hrvatski Gulag.

Ondje sam se upoznao dr. Krešimira Mlivončića i njegovu mamu koju sam prvi put vidio na daljinu tijekom jednog posjeta. Robija nas je sve upoznala i zbližila. Hvala Bogu sada smo kao jedna velika obitelj. Teta Berta je sa svojim sinovima obilazila mnoga grobišta Hrvata, polagala cvijeće i palila svijeće jer nije znala gdje je njezin voljeni muž i otac njezine djece. Kad su obilazili groblja u Sloveniji pozvali su i mene da možemo to zajedno obaviti.

Prije par nekoliko godina primili su informaciju da je Vinko Milivončić, zajedno s većom grupm, odmah nakon odvođenja likvidiran i bačen s Crvene stijene u Kiseljaku kod Sarajevu.

Danas teta Berta živi u Njemačkoj s svojim sinovima, snahama, unučadi i praunučadi. Proslavila je svoj stoti rođendan okružena ljubavlju najdražih, a zatim došla zapaliti svijeću u Kiseljak. Nakon toga otišla je nastaviti s svojim prijateljima slaviti svoj rođendan na Čiovo gdje je posjećuju mnogi prijatelji poput moje supruga Marije.

 

Na Čiovu u lipnju 2011.,

Želimir Kužatko

... Čitaj dalje!!! ...

66. godišnjica zločina na Crvenoj stijeni – Za likvidacije nekoliko stotina Hrvata nitko nije odgovarao

16. svibnja 2011.
/ / /
Comments Closed

Nakon što su partizani početkom travnja 1945 godine ušli u Kiseljak i okolna mjesta uslijedili su pozivi za predaju hrvatskih vojnika. Nakon predaje, svi završavaju na Crvenoj stijeni gdje su bez suđenja i prava na obranu likvidirani. Na ovaj način likvidirano je nekoliko stotina Hrvata iz Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Visokog, Vareša, Breze i Busovače..

„Kao dijete sam dolazio ovdje jer tu imamo zemlju. Čuo sam jauke, a onda su došli partizani i rekli mi da bježim jer će i mene ubiti“, ispričao nam je jedan od mještana koji je kao dijete čuvao stoku u blizini Crvene stijene, stratišta na kojemu je život skončalo nekoliko stotina srednjobosanskih Hrvata neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Za njih se i u vrijeme komunizma molilo na zavjetnom mjestu Pod stijenim u neposrednoj blizini, a običaj je ustanovio pokojni fra Stjepan Buljan.

Nakon proteklog rata na samom stratištu, Crvenoj stijeni, podignuta je Spomen ploča stradalima, a na njoj se svakoga svibnja okupljaju obitelji ubijenih. Među njima je i Berta Mlivončić iz Vareša. Na Crvenoj stijeni 1945 ubijen joj je suprug Vinko. Berta je 66 godina udovica, a 12 veljače ove godine napunila je 100-tu. Iako je ušla u drugo stoljeće života, a danas živi u dalekoj Švicarskoj, Berta ne propušta odati počast suprugu svake godine. Pričati međutim nije bila u stanju. Suznih očiju plakala je nad suprugovom sudbinom i činjenicom da je ovaj stravičan zločin i do danas ostao nekažnjen.

A za kažnjavanje zločina koji nikad ne zastarijeva, potrebni su Zakoni te konkretni podaci o žrtvama i ekzekutorima. Na njihovu prikupljanju radi Udruga političkih zatvorenika Kiseljak.

„Dosad smo prikupili imena 226 žrtava. Pretpostavljamo da ih ima preko 600. Nastavljamo s prikupljanjem podataka, a kad završimo sva ćemo imena ispisati na ploči i podići je na Crvenoj stijeni“, kaže Predrag Marković, tajnik Udruge. Osim žrtava, Udruga je napravila iskorak i u prikupljanju imena počinitelja. Od obitelji likvidiranih na Crvenoj stijeni dobili su sljedeća saznanja. Šef zloglasne UDBA-e u Kiseljaku bio je Fojničanin Rešad Dizdarević. U masovnim likvidacijama, prema saznanjima obitelji stradalih, sudjelovali su i Smajo Mandžuka, Tomo Đalto, Sadik Remzo, Ćiro Radić, Rajko Petrović, Anđelko Tvrtković, Ilija Terenac te policajac Esad Mačkić.

„Mi ćemo imena i ostalih žrtava i ekzekutora prikupiti. Ostalo je na državi BiH koja treba donijeti odgovarajuće zakone; Zakon o osudi totalitarnih režima i Zakon o bivšim političkim zatočenicima“, kaže Marković.
Nakon što je BiH prihvatila Rezoluciju o osudi komunističkih zločina, nije se maklo s mrtve točke. Osim konkretnih imena žrtava i počinitelja trebat će dakle donijeti i zakone kako komunistički zločini, pa i onaj na Crvenoj stijeni, ne bi ostali nekažnjeni.

vares_crvena_stijena_artinfo_berta_milivoncic_66_godisnjica_likvidacija

 


Stari članak objavljen na Artinfo.ba, čiji je autor je objavio pod pseudonimom doktor. Budući da članak više nije dostupan na internetu odlučili smo ga objaviti jer je te 2011. gospođa Berta Milivončić slavila svoj 100. rođendan u Švicarskoj

... Čitaj dalje!!! ...