Poslijednje objave

Alojzij Pavel Florjančič – POVOJNA GROBIŠČA V CRNGROBU

28. svibnja 2016.
/ / /
Comments Closed

Publikacija koja izlazi jednom godišnje čiji izdavač je Muzejsko društvo Škofja Loka i u kojoj je 2001. izdan izvanredan članak o posljeratnim grobištima u Crngrobu i koji je napisan slovenskim jezikom.

Loški razgledi (Škofja Loka : Muzejsko društvo, 1954-)
Povojna grobišča v Crngrobu / Alojzij Pavel Florjančič

Njegov sadržaj možete vidjeti u originalu na http://www.hawlina.com/teksti/Povojna_grobisca_Crngrob.htm

... Čitaj dalje!!! ...

Zahvala Jasenke Polić Biliško nakon hodočašća u Crngrob 2014. godine

25. svibnja 2014.
/ / /
Comments Closed

Već trinaestu godinu dolaze hodočasnici iz Hrvatske u raskošnu crkvu iz 1250.g. Marijina uznesenja u Crngrobu kraj Škofje Loke u Sloveniji, na spomen misu za Hrvate civile, žrtve komunističke ideologije i partizanskog pokolja, nakon završetka II svjetskog rata, u miru.. To malo mjesto simboličnog imena crni grob, prije 68 godine uistinu je za mnoge Hrvate postao crni grob, zadnja postaja njihovog životnog križnog puta. Ovdje su, iako mnogi još djeca, nakon zarobljavanja opljačkani, mučeni i usmrćeni bez suda i suđenja i to tijekom svibnja i lipnja 1945., dakle nakon što je rat već završio…..

... Čitaj dalje!!! ...

Mladina 13 (28.3.2014) – Klemen Košak: Roman Leljak, “samostojni kulturni delavec” (HRVATSKI)

28. ožujka 2014.
/ / /
Comments Closed

Roman Ljeljak, “samostalni radnik u kulturi”

Uzbudljiv život Romana Leljaka, borca protiv zakona o arhivima i arhivskoj građi

mladina-portret-roman-leljak

SLIKA: Roman Leljak i njegov lamborghini diablo u rujnu 1993. U studenom iste godine je automobil u nesreći u potpunosti izgorio.
Leljak je odmah kupio nov automobil iste marke. © Bojan Tomažič

U subotu 6.studenog 1993. godine je u Primorskoj snažno padala kiša. Dvadesetdevetogodišnji Roman Ljeljak koji je s svojim crvenim lamborghini diablom oko podneva vozio po magistralnoj cesti između Divače i Kopra je vozio prebrzo po mokrom kolovozu. Kad je dovezao na Kačiški klanec zanijelo ga u kameni zid (škarpu) i lamborghini se zapalio.

Novine su izvijestile da su osamnaestgodišnju suputnicu teško odzljeđenu odveli u klinički (bolnički) centar ali Leljak danas tvrdi da je bilo ozljeđena tek toliko da je dobila odštetu od osiguranja. “Kad sam je povukao iz zapaljenog vozila da bi oboje ostali živi, napukla joj je ključna kost”, se Leljak dok objašnjava događaj još malo pohvali. Pola milijuna njemačkih maraka vrijedan automobil je potpuno izgorio i Ljeljak od osiguranja nije dobio ništa jer nije bio kasko osiguran.

Tada je bila to jedna od mnogobrojnih vijesti koje su sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća izgradile Ljeljakov glas “poznavatelja ženske ljepote” i “poslovnog čovjeka, koji obično razgovara samo u milijunima DEM”. Danas je drugačije, u životopisu na svojoj internet stranici posljednje 24 godine svoga života kratko opiše samo s nekoliko riječi: “Samostalni radnik u kulturi od 1990. godine.”

Danas je Leljak poznatiji nego prije dva desetljeća i to kao istraživač arhiva koji povremeno diže kaznene prijave protiv nekadašnjih utjecajnih političara, današnjih “stričeva iz pozadine”, i prije svega po tome da u knjigama, na konferencijama za tisak, predavanjima i kao gost u povjerenstava slovenskog parlamenta predstavlja svoje spoznaje o zločinima poslijeratne vlasti i njezinih sigurnosnih organa. Zajedno sa zastupnicom Evom Irgl (SDS) je prvi čovjek kampanje protiv zakona o arhivima i arhivskoj građi.

Deset rečenica dugačak životopis na njegovoj internetskoj stranici doduše započinje s ponosom, s podatkom, da je rođen 21. kolovoza 1964. v hrvatskom Zagorju ocu Rudolfu in majci Milici Belošević, potomcu Stjepana Beloševića, kojemu je 30. siječnja 1635. kralj Ferdinand dodijelio plemićki naziv. Također je napisao da je osnovnu školu završio u Štorama kod Celja, otišao u srednju vojnu školu u Sarajevo i nakon toga u visokoškolski centar na Banjici u Beogradu. S dvadeset godina se zaposlio u Jugoslovenskoj armiji, prvo kao šifrant i nakon toga u njezinoj sigurnosnoj službi.

... Čitaj dalje!!! ...

Stoljeće (još) jedne Varešanke – Bertin stoti rođendan

23. srpnja 2011.
/ / /
Comments Closed

Naš mostarski suradnik Augustin Musić dostavio nam je ovu fotografiju vareške obitelji Slugić s Kicelja, snimljenu 1935. godine. Na njoj se nalaze (slijeva nadesno) u trećem redu: Bernardica, Katica, Margareta, Terezija i Jozefina, u drugom redu Anto (fra Vitomir), majka Marica, otac Ivo, te Mijo, i u prvom redu Krešimir i Stanislava. Među živima su Bernardica, Krešimir i Stanka, a Bernardica (Berta) je ovih dana dočekala svoj stoti rođendan! Stoga nam je Musić pribavio poseban prilog o njoj.

vares_pp_se_berta_milivoncic vares_pp_se_obitelj_slugic_1935

Berta je rođena 12. veljače 1911. godine u Varešu, od oca Ive Slugića i majke Marice rođ. Kovačević. Od mirovine koju je stekla radeći u Sarajevu danas živi u gradiću Arolsenu u Njemačkoj sa sinom Branibojem i njegovom obitelji. I stariji sin Krešimir također živi u Njemačkoj. Od njih dvojice ima šestero unučadi i sedmero praunučadi.

Njezin je život bio naročito težak u periodu nakon Drugog svjetskog rata pa sve do mirovine. Naime, godine 1945. dolaskom partizana u Vareš njezina muža Vinka Mlivončića odvode prema Kiseljaku i na Crvenim stijenama mu se gubi svaki trag. Svjedoci su kazivali da je sa svojim supatnicima ubijen i bačen u tamošnju jamu. Berta, njezina djeca i rodbina nisu smjeli ni pitati za posmrtne ostatke pok. Vinka. Osim toga, i sama je provela dvije godine u zatvoru bez ikakve presude! I dan danas se vide posljedice toga – ukočeni prsti – pošto su joj ruke bile vezane žicom. Tako žigosanoj, za vrijeme Jugoslavije teško joj je bilo doći do zaposlenja u društvenom sektoru, nego je preživljavala radeći danju i noću uz šivaču mašinu i tako školovala svoja dva sina.

U ove dane kada slavi 100-ti rođendan još je vesela, raspoložena i, nadasve, zdravlje je dobro služi, osim što malo slabije čuje. Inače, svaki dan prelistava dnevni tisak. Prati na televiziji dnevna zbivanja, posebice se zanimajući za Hrvatsku i BiH. Kada su došle demokratske promjene na prostorima Jugoslavije, sjećaju se njezini ukućani, zaplakala je od sreće. U to je vrijeme govorila – hvala Bogu, dočekala sam i ovo: sada mogu umrijeti.

Hvala Bogu koji joj je podario dobro zdravlje da doživi ovaj jubilej i da mi koji smo uz nju možemo svjedočiti.

A. Musić


Prilog objavljen na http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj194/194_07.htm

... Čitaj dalje!!! ...

Sto burnih godina naše tete Berte Milivončić

30. lipnja 2011.
/ / /
Comments Closed
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

SLIKA: Gospođe Bernardica Milivončić i Marija Kužatko 2011. godine na Čiovu

Ova godina je u znaku obilježavanja i proslavljanja stote godišnjice rođenja naše tete Berte, kako je iz milja zovemo.

Rođena je u Varešu 12. veljače 1911 god., koji je jako voljela, no život je odredio drugačiji put. Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, njezin muž, intelektualac i profesor je kao Hrvat upućen u selo gdje je preuzeo ulogu seoskog učitelja. Tako je počeo njihov trnoviti životni put.

U lijepom , skladnom, katoličkom braku dobili su dva sina Krešimira, Braniboja i danas su obojica također intelektualci.
1941. god. se vračaju se u svoj voljeni Vareš. No 1945. dolaskom nove vlasti odmah nakon oslobođenju njezinog supruga Vinka pozivaju na informativni razgovor koji traje do danas. Naša teta Berta ostaje s svoja dva sina ali se ne miri s nestankom svog voljenog supruga i oca svoje maloljetne djece i započinje potragu. Obilazila je naša teta Berta zatvore i ustanove Titove Jugoslavije. Odgovor je uvijek bio isti »Nalazi se u nekom od logora«, gdje su smješteni zarobljeni učesnici križnih puta.

I tako naša teta Berta obilazi redom logore dok je djecu čuvaju sestre. Kad se već dobro nahodala rekoše njoj »Ma on ti je pobjegao u križare« i tako naša neumorna teta Berta nastavi tragati. Nije još dugo tragala jer sada i nju optužiše da pomaže »križare« i osudiše je na višegodišnju robiju koju izdržla u Sarajevu. Naša teta Berta je znala lijepo šiti što joj je tijekom robije pomoglo jer su njoj u zatvor donosile na šivanje mnoge drugarice tadašnjih rukovodioca. Vrijeme prolazi i naša teta Berta dođe svojoj kuči i ponovno ugleda i zagrli svoje sinove Krešimira i Branimira kao i svoje sestre koje su pazile njezine sinove.

Djeca su rasla i počela studirati, stariji sin medicinu, a mlađi strojarstvo.

Teti Berti sreća nije suđena i već 1959. godine sina Krešimira, koji je bio apsolvent na medicini, UDBA odvodi i zatvara u isti zatvor gdije je godine provodila i njegova mama.
U Sarajevskom centralnom zatvoru (CZ), nakon završene istrage, gdje mu ništa nije dokazano, osuđuju ga na administrativnu kaznu od dvije godine tz. »UPUČIVANJE U ODREĐENO MIJESTO BORAVKA« To mjesto bio je Otok Sveti Grgur ili poznatiji kao Hrvatski Gulag.

Ondje sam se upoznao dr. Krešimira Mlivončića i njegovu mamu koju sam prvi put vidio na daljinu tijekom jednog posjeta. Robija nas je sve upoznala i zbližila. Hvala Bogu sada smo kao jedna velika obitelj. Teta Berta je sa svojim sinovima obilazila mnoga grobišta Hrvata, polagala cvijeće i palila svijeće jer nije znala gdje je njezin voljeni muž i otac njezine djece. Kad su obilazili groblja u Sloveniji pozvali su i mene da možemo to zajedno obaviti.

Prije par nekoliko godina primili su informaciju da je Vinko Milivončić, zajedno s većom grupm, odmah nakon odvođenja likvidiran i bačen s Crvene stijene u Kiseljaku kod Sarajevu.

Danas teta Berta živi u Njemačkoj s svojim sinovima, snahama, unučadi i praunučadi. Proslavila je svoj stoti rođendan okružena ljubavlju najdražih, a zatim došla zapaliti svijeću u Kiseljak. Nakon toga otišla je nastaviti s svojim prijateljima slaviti svoj rođendan na Čiovo gdje je posjećuju mnogi prijatelji poput moje supruga Marije.

 

Na Čiovu u lipnju 2011.,

Želimir Kužatko

... Čitaj dalje!!! ...

66. godišnjica zločina na Crvenoj stijeni – Za likvidacije nekoliko stotina Hrvata nitko nije odgovarao

16. svibnja 2011.
/ / /
Comments Closed

Nakon što su partizani početkom travnja 1945 godine ušli u Kiseljak i okolna mjesta uslijedili su pozivi za predaju hrvatskih vojnika. Nakon predaje, svi završavaju na Crvenoj stijeni gdje su bez suđenja i prava na obranu likvidirani. Na ovaj način likvidirano je nekoliko stotina Hrvata iz Kiseljaka, Kreševa, Fojnice, Visokog, Vareša, Breze i Busovače..

„Kao dijete sam dolazio ovdje jer tu imamo zemlju. Čuo sam jauke, a onda su došli partizani i rekli mi da bježim jer će i mene ubiti“, ispričao nam je jedan od mještana koji je kao dijete čuvao stoku u blizini Crvene stijene, stratišta na kojemu je život skončalo nekoliko stotina srednjobosanskih Hrvata neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Za njih se i u vrijeme komunizma molilo na zavjetnom mjestu Pod stijenim u neposrednoj blizini, a običaj je ustanovio pokojni fra Stjepan Buljan.

Nakon proteklog rata na samom stratištu, Crvenoj stijeni, podignuta je Spomen ploča stradalima, a na njoj se svakoga svibnja okupljaju obitelji ubijenih. Među njima je i Berta Mlivončić iz Vareša. Na Crvenoj stijeni 1945 ubijen joj je suprug Vinko. Berta je 66 godina udovica, a 12 veljače ove godine napunila je 100-tu. Iako je ušla u drugo stoljeće života, a danas živi u dalekoj Švicarskoj, Berta ne propušta odati počast suprugu svake godine. Pričati međutim nije bila u stanju. Suznih očiju plakala je nad suprugovom sudbinom i činjenicom da je ovaj stravičan zločin i do danas ostao nekažnjen.

A za kažnjavanje zločina koji nikad ne zastarijeva, potrebni su Zakoni te konkretni podaci o žrtvama i ekzekutorima. Na njihovu prikupljanju radi Udruga političkih zatvorenika Kiseljak.

„Dosad smo prikupili imena 226 žrtava. Pretpostavljamo da ih ima preko 600. Nastavljamo s prikupljanjem podataka, a kad završimo sva ćemo imena ispisati na ploči i podići je na Crvenoj stijeni“, kaže Predrag Marković, tajnik Udruge. Osim žrtava, Udruga je napravila iskorak i u prikupljanju imena počinitelja. Od obitelji likvidiranih na Crvenoj stijeni dobili su sljedeća saznanja. Šef zloglasne UDBA-e u Kiseljaku bio je Fojničanin Rešad Dizdarević. U masovnim likvidacijama, prema saznanjima obitelji stradalih, sudjelovali su i Smajo Mandžuka, Tomo Đalto, Sadik Remzo, Ćiro Radić, Rajko Petrović, Anđelko Tvrtković, Ilija Terenac te policajac Esad Mačkić.

„Mi ćemo imena i ostalih žrtava i ekzekutora prikupiti. Ostalo je na državi BiH koja treba donijeti odgovarajuće zakone; Zakon o osudi totalitarnih režima i Zakon o bivšim političkim zatočenicima“, kaže Marković.
Nakon što je BiH prihvatila Rezoluciju o osudi komunističkih zločina, nije se maklo s mrtve točke. Osim konkretnih imena žrtava i počinitelja trebat će dakle donijeti i zakone kako komunistički zločini, pa i onaj na Crvenoj stijeni, ne bi ostali nekažnjeni.

vares_crvena_stijena_artinfo_berta_milivoncic_66_godisnjica_likvidacija

 


Stari članak objavljen na Artinfo.ba, čiji je autor je objavio pod pseudonimom doktor. Budući da članak više nije dostupan na internetu odlučili smo ga objaviti jer je te 2011. gospođa Berta Milivončić slavila svoj 100. rođendan u Švicarskoj

... Čitaj dalje!!! ...

Bleiburg bez pokroviteljstva Sabora RH – 14.05.2011

14. svibnja 2011.
/ / /
Comments Closed

Da li ovakva izjava povećava “koalicijski potencijal”? Kad je čovjek principijelan onda se ne može svima svidjeti. Kad te svi hvale, to je dobar pokazatelj, da si pogriješio, jer onaj pravi put je uvijek trnovit.

Odnos političara prema žrtvama DSR i poraća svodi se na jeftini populizam i licemjerje gdje su zbog očekivanog mandata u pravilu spremni koalirati i s crnim đavlom ne bi li još 4 godine bili što bliže vatri.

“Politička korektnost” se najljepše odražava u našem odnosu prema žrtvama komunističkog terora koje smo svjesno izbrisali iz popisa državljana i za koje ne vrijede isti zakoni kao i za sve ostale.

Nikola Ćavar.

... Čitaj dalje!!! ...

Predstavljanje knjige Otok Sveti Grgur hrvatski Gulag

28. listopada 2010.
/ / /
Comments Closed

Želimir Kužatko, Otok Sveti Grgur hrvatski Gulag, Zagreb, 2010.

“Nisam povjesničar kao dr. Ivo Goldštajn niti akademik kao Dušan Bilandžić, ja sam samo jedna od žrtava, ali za razliku od njih – ja pišem istinu.” (str. 8.) Među prvim rečenicama koje je Kužatko napisao u ovome svome djelu jest ova. I bio je dosljedan. Iznio je istinu o logoru Sveti Grgur i o komunizmu koju je iskusio na vlastitoj koži. Dotle je živio svoj život.
Pod udar komunističke strahovlade dospio je u Sarajevu. Bio je član Hrvatskog pokreta koji je službeno nastao 1956. Pokretač mu je mr. Tomislav Tonko Vidović. Predstavljao je zapravo podstrek studentskim prosvjedima 1968. i bio preteča Hrvatskom proljeću 1971. Zanimljivo je da je primao nove članove čak i onda kad su bili svjesni da su otkriveni i da će ubrzo doći do uhićenja. Ali su htjeli ostati ljudi, slobodni u svojoj misli kad ne mogu u svome tijelu.

Kužatko navodi da se danas o Svetom Grguru malo zna. Spominje ga se uglavnom kao nenastanjen otok, negdašnju žensku tamnicu i sadašnje županijsko lovište. No, na njemu su bili IBeovci i poslije njih drugi politički uhićenici. Po Kužatku jedan je od razloga taj što se određen broj tamničkog osoblja oženio domorodkinjama pa njima i njihovoj djeci nije drago spominjati što se sve tamo radilo.

Jedan od zanimljivijih uhićenika svakako je Joja Ricov, pjesnik. Kada su Sovjeti upali u Mađarsku, napisao je Marabuntu. Nisu mu htjeli oprostiti tu slobodu duha. Sve što nije bilo u skladu sa službenom istinom moralo je prestati postojati.

Knjiga je lijepo opremljena, pisana usporedno na hrvatskom i engleskom jeziku, te predstavlja značajan pogled u povijest koja nas se i dalje dotiče. Istina, nije ovo nikakvo stručno djelo, nego zapravo spomenar na neke teške dane. Nema mržnje, ali ima svjesnosti kome pripadaš i kojim ti je putem kročiti kroz život.

Miljenko Stojić

... Čitaj dalje!!! ...

Predstavljena monografija Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji u Zagrebu

20. srpnja 2007.
/ / /
Comments Closed

U Zagrebu je predstavljena monografija “Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji” Mitje Ferenca i Želimira Kužatka.

O knjizi su govorili urednik knjige Dražen Živić, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, glasnogovornik Počasnoga bleiburškog voda Božo Vukušić i autori.

Slovenski ministar pravosuđa Lovro Šturm ispričao se zbog obveza nedolazak na zagrebačko predstavljanje knjige. U svojoj recenziji koju je Vukušić pročitao, Šturm je ocijenio kako knjiga obrađuje “protupravno oduzimanje života na području Republike Slovenije usredotočenih na žrtve hrvatske nacionalnosti. Napuštajući NDH, hrvatskoj vojsci i mnogim civilima slovensko je tlo postalo posljednja postaja na njihovu križnom putu”, napomenuo je Šturm, dodavši kako bi monografija trebala potaknuti Sloveniju i Hrvatsku da potpišu sporazum o uređenju ratnih i poratnih hrvatskih grobišta u Sloveniji.

Zločin koji je počinila jugoslavenska vlast s masovnim pomorima bez ikakva suđenja, kako je istaknuo Ferenc bio je još gori zbog zahtjeva da se o tome treba šutjeti. Podsjetio je kako se grobnice hrvatskih vojnika i civila nalaze uz čitav put povlačenja prema austrijskoj granici.

Ocijenio je kako se neki više od 60 godina nakon rata teško slažu da svi koji su izgubili život u ratu imaju pravo na ime i grob. “Potrebno je pronaći i obilježiti grobišta, pokopati žrtve, izdati smrtovnice te riješiti pitanja pijeteta”, rekao je.

Želimir Kužatko smatra kako u Sloveniji još ima neistraženih masovnih grobišta, u kojima leže umoreni Hrvati. Ocijenio je kako Hrvatskoj ne služi na čast to što još nije sa Slovenijom potpisala sporazum o vojnim grobištima.

Živić je vrijednim pothvatom ocijenio to trojezično izdanje, jer će se, kako je rekao, sada i međunarodna javnost, koja uglavnom nije bila upoznata s poratnim masovnim zločinima nad Hrvatima, na sažet načim o tom upoznati.

“U knjizi se radi o ljudima za koje se ne zna već 62 godine”, rekao je Šeparović, dodavši kako im barem sad otkrivamo grobove.

Knjiga “Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji” (199 str.) objavljuje priloge o evidentiranju prikrivenih grobišta Hrvata u Sloveniji, popis prikrivenih evidentiranih grobišta i prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji.

Pogovor knjizi, koju su objavili Počasni bleiburški vod i Damir Radoš iz Burlimgame u SAD-u napisala je Spomenka Hribar.

Predstavljanje knjige pratila je slovenska državna televizija i skupina slovenskih novinara.

Slovenski povjesničar Mitja Ferenc bavi se suvremenom poviješću i istraživanjem masovnih poratnih grobišta na području Slovenije, a Želimir Kužatko (1935.) u okviru Saveza hrvatskih društava Slovenije osnovao je Odbor za istraživanje i obilježavanje žrtava poraća u Sloveniji.

... Čitaj dalje!!! ...