Sv. Grgur

Otvoreno pismo preživjelog dječaka s križnog puta

14. lipnja 2016.
/ / /
Comments Closed
monografija_zbijeg_10

SLIKA: Civili na križnom putu

Poštovani,

Došlo je proljeće kao i one daleke 1945. godine kada smo na križnim putevima Hrvata hodajući kroz Sloveniju ginuli i ostavljali svoje živote bez obzira na godine, starost i spol. Ta kolona smrti kako je mi nazvasmo nastavljala je svoj put do sljedećeg prigodnog mjesta za masovne likvidacije kao što su kraške jame, napušteni rudnici, obrambeni rovovi, rijeke i jezera a i mnoge udubine u brdima koje su poravnate ljudskim leševima i prekrivene samo s malo zemlje. Ponegdije su žrtve same morale iskopati grobnice, to su bili najčešće Nijemci, koji su te grobnice i zasipali da bi na kraju i sami bili strijeljani da ne ostanu svjedoci.

Ovih dana ponovo se sjećamo svih tih nevinih žrtava i obilježavamo godišnjice zločina komunističke revolucije. Ne to nisu žrtve “komunističke revolucije”, to nisu žrtve “antifašističke borbe”, već su to žrtve planiranih likvidacija klasnih neprijatelja koje se naziva i “druga faza komunističke revolucije”. To je pred kamerom potvrdio partizanski major Zdenko Zavadlav, tadašnji šef OZNE u Mariboru u čijoj blizini, na Pohorju, su vršene likvidacije.

I sam kao sudionik Križnog puta obilazim mnoga mjesta s ciljem da se pomolim i zapalim svijeću za svoje supatnike koji nisu imali sreću preživjeti kao ja. Budući da se održavaju mnoge komemoracije na grobovima žrtava “Hrvatskog križnog puta” u Sloveniji ne mogu šutjeti. Kao desetogodišnji dječak prošao sam taj “Hrvatski križni put” i morao puno toga podnijeti kako bih mogao vidjeti i preživjeti.

... Čitaj dalje!!! ...

Sto burnih godina naše tete Berte Milivončić

30. lipnja 2011.
/ / /
Comments Closed
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

SLIKA: Gospođe Bernardica Milivončić i Marija Kužatko 2011. godine na Čiovu

Ova godina je u znaku obilježavanja i proslavljanja stote godišnjice rođenja naše tete Berte, kako je iz milja zovemo.

Rođena je u Varešu 12. veljače 1911 god., koji je jako voljela, no život je odredio drugačiji put. Još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, njezin muž, intelektualac i profesor je kao Hrvat upućen u selo gdje je preuzeo ulogu seoskog učitelja. Tako je počeo njihov trnoviti životni put.

U lijepom , skladnom, katoličkom braku dobili su dva sina Krešimira, Braniboja i danas su obojica također intelektualci.
1941. god. se vračaju se u svoj voljeni Vareš. No 1945. dolaskom nove vlasti odmah nakon oslobođenju njezinog supruga Vinka pozivaju na informativni razgovor koji traje do danas. Naša teta Berta ostaje s svoja dva sina ali se ne miri s nestankom svog voljenog supruga i oca svoje maloljetne djece i započinje potragu. Obilazila je naša teta Berta zatvore i ustanove Titove Jugoslavije. Odgovor je uvijek bio isti »Nalazi se u nekom od logora«, gdje su smješteni zarobljeni učesnici križnih puta.

I tako naša teta Berta obilazi redom logore dok je djecu čuvaju sestre. Kad se već dobro nahodala rekoše njoj »Ma on ti je pobjegao u križare« i tako naša neumorna teta Berta nastavi tragati. Nije još dugo tragala jer sada i nju optužiše da pomaže »križare« i osudiše je na višegodišnju robiju koju izdržla u Sarajevu. Naša teta Berta je znala lijepo šiti što joj je tijekom robije pomoglo jer su njoj u zatvor donosile na šivanje mnoge drugarice tadašnjih rukovodioca. Vrijeme prolazi i naša teta Berta dođe svojoj kuči i ponovno ugleda i zagrli svoje sinove Krešimira i Branimira kao i svoje sestre koje su pazile njezine sinove.

Djeca su rasla i počela studirati, stariji sin medicinu, a mlađi strojarstvo.

Teti Berti sreća nije suđena i već 1959. godine sina Krešimira, koji je bio apsolvent na medicini, UDBA odvodi i zatvara u isti zatvor gdije je godine provodila i njegova mama.
U Sarajevskom centralnom zatvoru (CZ), nakon završene istrage, gdje mu ništa nije dokazano, osuđuju ga na administrativnu kaznu od dvije godine tz. »UPUČIVANJE U ODREĐENO MIJESTO BORAVKA« To mjesto bio je Otok Sveti Grgur ili poznatiji kao Hrvatski Gulag.

Ondje sam se upoznao dr. Krešimira Mlivončića i njegovu mamu koju sam prvi put vidio na daljinu tijekom jednog posjeta. Robija nas je sve upoznala i zbližila. Hvala Bogu sada smo kao jedna velika obitelj. Teta Berta je sa svojim sinovima obilazila mnoga grobišta Hrvata, polagala cvijeće i palila svijeće jer nije znala gdje je njezin voljeni muž i otac njezine djece. Kad su obilazili groblja u Sloveniji pozvali su i mene da možemo to zajedno obaviti.

Prije par nekoliko godina primili su informaciju da je Vinko Milivončić, zajedno s većom grupm, odmah nakon odvođenja likvidiran i bačen s Crvene stijene u Kiseljaku kod Sarajevu.

Danas teta Berta živi u Njemačkoj s svojim sinovima, snahama, unučadi i praunučadi. Proslavila je svoj stoti rođendan okružena ljubavlju najdražih, a zatim došla zapaliti svijeću u Kiseljak. Nakon toga otišla je nastaviti s svojim prijateljima slaviti svoj rođendan na Čiovo gdje je posjećuju mnogi prijatelji poput moje supruga Marije.

 

Na Čiovu u lipnju 2011.,

Želimir Kužatko

... Čitaj dalje!!! ...

Predstavljanje knjige Otok Sveti Grgur hrvatski Gulag

28. listopada 2010.
/ / /
Comments Closed

Želimir Kužatko, Otok Sveti Grgur hrvatski Gulag, Zagreb, 2010.

“Nisam povjesničar kao dr. Ivo Goldštajn niti akademik kao Dušan Bilandžić, ja sam samo jedna od žrtava, ali za razliku od njih – ja pišem istinu.” (str. 8.) Među prvim rečenicama koje je Kužatko napisao u ovome svome djelu jest ova. I bio je dosljedan. Iznio je istinu o logoru Sveti Grgur i o komunizmu koju je iskusio na vlastitoj koži. Dotle je živio svoj život.
Pod udar komunističke strahovlade dospio je u Sarajevu. Bio je član Hrvatskog pokreta koji je službeno nastao 1956. Pokretač mu je mr. Tomislav Tonko Vidović. Predstavljao je zapravo podstrek studentskim prosvjedima 1968. i bio preteča Hrvatskom proljeću 1971. Zanimljivo je da je primao nove članove čak i onda kad su bili svjesni da su otkriveni i da će ubrzo doći do uhićenja. Ali su htjeli ostati ljudi, slobodni u svojoj misli kad ne mogu u svome tijelu.

Kužatko navodi da se danas o Svetom Grguru malo zna. Spominje ga se uglavnom kao nenastanjen otok, negdašnju žensku tamnicu i sadašnje županijsko lovište. No, na njemu su bili IBeovci i poslije njih drugi politički uhićenici. Po Kužatku jedan je od razloga taj što se određen broj tamničkog osoblja oženio domorodkinjama pa njima i njihovoj djeci nije drago spominjati što se sve tamo radilo.

Jedan od zanimljivijih uhićenika svakako je Joja Ricov, pjesnik. Kada su Sovjeti upali u Mađarsku, napisao je Marabuntu. Nisu mu htjeli oprostiti tu slobodu duha. Sve što nije bilo u skladu sa službenom istinom moralo je prestati postojati.

Knjiga je lijepo opremljena, pisana usporedno na hrvatskom i engleskom jeziku, te predstavlja značajan pogled u povijest koja nas se i dalje dotiče. Istina, nije ovo nikakvo stručno djelo, nego zapravo spomenar na neke teške dane. Nema mržnje, ali ima svjesnosti kome pripadaš i kojim ti je putem kročiti kroz život.

Miljenko Stojić

... Čitaj dalje!!! ...